Bez koalicije molimo, mi smo Britanci

Dobiti mjesto u Donjem domu britanskog parlamenta u Westminsteru nije lako. Put do tamo je jednostavan: u nekih 650 izbornih jedinica potrebno je osvojiti više glasova od svih drugih kandidata. Kada jedna stranka pobijedi na 326 tih mini-izbora – a to obično uspijevaju ili konzervativci ili laburisti – onda je ključ Kraljevstva njihov. Biti drugi u čitavoj zemlji je bezvrijedno.

„Izborni sustav u Velikoj Britaniji nije proporcionalan i zaista može biti potpuno nerazmjeran. Postoji sustav većinskog glasanja koji je za male stranke nepovoljan, a izrazito nepovoljan za stranke sa širokom regionalnom zastupljenošću“, objašnjava Alen Convery, politolog sa Sveučilišta u Edinburghu.

Tako je ukupan broj svih glasova - barometar na demokratskim izborima u čitavom svijetu - u Velikoj Britaniji beznačajan. To se vidi i kada se pogledaju rezultati koje su ostvarile tri stranke na izborima za Donji dom parlamenta 2010. godine

Konzervativna stranka tada je osvojila 36,1 posto glasova i 306 zastupničkih mjesta. Laburistička stranka dobila je 29 posto glasova i 258 mjesta u parlamentu. Liberalno demokratska stranka osvojila je 23 posto glasova, ali samo 57 mjesta. Nije potrebno veliko matematičko umijeće, da bi se uočio taj ogroman jaz.

U potrazi za većinom

„Većinski izborni sustav tradicionalno se brani argumentom da se tako formiraju vlade koje imaju veliku većinu u parlamentu“, kaže profesor političkih znanosti Convery. Ali na predstojećim izborima za Donji dom mogao bi se ponoviti rezultat iz 2010. godine: konzervativci koje predvodi premijer David Cameron i laburisti Eda Milibanda mogli bi izgubiti čak i 50 mjesta koja su im potrebna za većinu.

Za parlament u kojem jedna stranka nema većinu postoji više rješenja kako bi se osiguralo da on bude politički funkcionalan. Jedno od njih bila bi formalna koalicija – kao što je trenutna unija konzervativaca i liberalnih demokrata, ili manjinska vlada.

I pored velikih napora da se nastavi tradicija dvostranačkog sustava na izborima za Donji dom glasači u Velikoj Britaniji će 7. svibnja najvjerojatnije glasati za sedam različitih stranaka. Ovisno o tome koja će od manjih stranaka osvojiti najviše zastupničkih mjesta (a ne glasova), mogao bi se održati odnos snaga u parlamentu.

Škoti u Westminsteru

Naime, poznavatelji prilika predviđaju da će Škotska nacionalna stranka (SNP) biti treća snaga u parlamentu, iza konzervativaca i laburista. I pored toga što je u Škotskoj samo 59 izbornih jedinica – to je manje od 10 posto svih izbornih jedinica u Velikoj Britaniji – SNP bi mogao osvojiti između 30 i 55 mjesta u parlamentu.

To je potaklo Camerona da na početku predizborne kampanje pažnju usmjeri prema sjeveru. On upozorava da laburisti planiraju koaliciju sa SNP-om, a nedavno je u parlamentu predsjednika laburista Milibanda opisao kao „pudlicu“ šefa SNP-a Alexa Salmonda.

"Oni su otvorili zajednički račun u banci – s neograničenim mogućnostima prekoračenja“, našalio se Cameron. On birače nastoji uvjeriti da je gospodarski prosperitet Velike Britanije siguran isključivo ako je vlast u rukama konzervativaca.

S druge strane, Miliband je isključio mogućnost formiranja koalicije sa SNP-om. On naglašava da u njegovom kabinetu neće biti nijedan ministar iz Škotske nacionalne stranke. Škotski profesor političkih znanosti Convery je skeptičan: neformalan dogovor je, na kraju krajeva, moguć.

I crveno u političkom spektru?

I Cameron i Miliband se još uvijek nadaju da će imati parlamentarnu većinu. Prema aktualnim anketama, i konzervativci i laburisti bi mogli osvojiti 33 posto glasova, čime bi imali 280 mjesta u parlamentu. Na trećem mjestu su liberalni demokrati s oko deset posto glasova. Ankete pokazuju da bi i antieuropska stranka UKIP mogla osvojiti oko deset posto glasova, što bi moglo biti dovoljno da u parlamentu ima pet ili šest zastupnika.

Politolog Convery ipak ne vjeruje da će UKIP ponoviti uspjeh s izbora za Europski parlament iz svibnja prošle godine. „Većinski izborni sustav će usporiti uspon UKIP-a“, smatra on. „Ta stranka će se fokusirati na mandate gdje su šanse za pobjedu najveće. To su dva mjesta koja sada imaju, i mandati u regijama gdje je politička i demografska situacija povoljna.“

Uz to šef UKIP-a Nigel Farage je sam sebi zadao visoke ciljeve u svojoj knjizi „Crvena revolucija“. Naime, on je napisao da će otići s dužnosti predsjednika stranke ako izgubi u svojoj izbornoj jedinici u jugoistočnoj Engleskoj.