Bez svađa, bez vizija - pa valjda nam ide dobro!

Nedavno u tramvaju: "Kakva dosadna predizborna kampanja", žalim se svom kolegi s posla: "Bez sadržaja, bez kontroverzi, a vizije da ni ne spominjemo". Moj me sugovornik gleda šutke. On je Rus. Podjednako poznaje i njemačke i ruske životne uvjete. Ja znam samo njemačke. "Moraš Njemačku promatrati izvana da bi ju znao cijeniti", kaže on. A onda ga se više ne može zaustaviti.

Njemačka prkosi krizi, kao jedina od velikih zemalja. Prvo bankrotu banke Lehmann 2008., a sada već prilično dugo državnim bankrotima unutar EU-a. Njemačka konjunktura funkcionira, nezaposlenost je rekordno niska, a socijalne blagajne su pune. Štoviše, čak vlada potražnja za šegrtima, koje se dovodi iz inozemstva, a od inflacije gotovo ni traga. "Zbog čega se onda Nijemci žale?", pita on. Njemačka je uzor stabilnosti, prosperiteta i organiziranosti, svaki treći Rus glasao bi za Merkel, pridodaje on. Ja sam zbunjen. Nama Nijemcima ide tako dobro i ja ništa o tome ne znam?

Europa je postala njemačkija

Zapravo, istina je, dobro nam ide. Toliko dobro da odgađamo reforme i krijepimo se plodovima politike bivšeg kancelara Gerharda Schrödera (SPD). On je svojom "Agendom 2010" srezao socijalna davanja. Merkel od toga profitira. Koja povijesna ironija. Svoje vlastite planove reformi je Merkel pomaknula za budućnost. Drugi kancelarski mandat Angele Merkel sigurno su obilježili prije svega nepredvidivi događaji. Nuklearna katastrofa u Fukushimi i dužnička kriza u južnoj Europi. Ni jedno nije bilo moguće planirati. U oba slučaja je Merkel reagirala. Havarija reaktora u Japanu donijela je Njemačkoj promjenu energetske politike. Fizičarka Merkel, inače uvjerena promicateljica atomske tehnologije, preko noći se oprostila od upotrebe nukelarne energije. To je važna, ali još ni izbliza karakteristična oznaka njezinog drugog mandata.

Buduće generacije će je prije svega spominjati kao menadžericu dužničkih i europroblema. Politika za spas eura je natkrilila gotovo cjelokupni program njezine crno-žute vlade. Ovom si je temom Merkel priskrbila poštovanje. Ali ne samo to. Rijetko prije su tako tukli po njoj. Njome je zaradila i ustrajnu, žestoku kritiku, prije svega zbog svoje stroge politike štednje koju je nametnula Grcima, Španjolcima i svim drugim zemljama koje su stajale pred bankrotom. Bez sumnje, EU je u ovoj krizi postao njemačkiji. Merkel je neslužbena predsjednica upravnog odbora "EU-d.d.-a" (dioničko društvo, op.ur.). Ništa to ne može bolje potvrditi od trenutnoj zastoja u Bruxellesu. Već tjednima tamo važne teme stoje na ledu. Svi čekaju da Njemačka konačno glasa, pa da se ide dalje. Pitanje je samo, s kim?

Kriza je negdje drugdje, Njemačka je sama sobom zadovoljna - pogrešan zaključak

Dosadna i i izuzetno prazna predizborna kampanja ukazala je jasno prije svega na jedno: Nijemci su sami sobom, svojom gospodarskom situacijom prilično zadovoljni. Dok na jugu Europe tule sirene za uzbunu, Nijemac usred krize mirno i tvrdo spava. I samodopadno registrira divljenje iz inozemstva. Da, mi smatramo da je u redu da Talijani i Španjolci Grci i Irci sad moraju gadno štedjeti, prije no što dobiju novac iz zajedničke blagajne EU-a. Paradoksalno, čini se da je diktat kancelarke Merkel koji prezaduženim zemljama nalaže štednju i provođenje reformi, Njemačku protiv njezine volje učinio globalnim igračem. Barem financijskim i europolitičkim. I to uz istovremenu vanjskopolitičku apstinenciju. Jer na pitanje hoće li Berlin u sirijskom sukobu preuzeti odgovornost, i dalje je odgovor: Ne, hvala!

Njemačka uoči izbora: jedina stvarno zanimljiva stvar tu je sam događaj. Predizborna kampanja je bila tematski isprazna i dugo je njome dominirala kancelarka. Sad, pred ciljem, malo je uzbudljivije. Ako na kraju Angela Merkel bude prva, onda će to biti zbog njezine euro-politike. Kao kormilarka na uzburkanom moru krize ona je dokazala otpornost i dosljednost, a to se dobro prima, čak i kod birača iz drugih političkih tabora. Cijenu ove politike još svi ne znamo. Trenutačno nas ni ne zanima. Merkel o troškovima spašavanja eura ne želi govoriti. Nekako uživamo u zatišju pred buru.

Vizije za budućnost Merkel ipak ne treba. Na to bi isto tako bez ograda gledao i Helmut Schmidt, socijaldemokratski kancelar koji je bio na vlasti prije Helmuta Kohla. Njegovo je geslo glasilo: "Onaj tko ima vizije, trebao bi posjetiti liječnika."