Bijeg "diplomata u trenirkama"

"Diplomati u trenirkama“, kako su u DDR-u često nazivali vrhunske sportaše, usprkos privilegijama koje su uživali, ipak su često dolazili u sukob s vlastima. Nakon što se poslije nekog natjecanja u inozemstvu više nisu vratili u domovinu, režim ih je proglasio „sportašima izdajicama“. Zahvaljujući sveprisutnoj tajnoj obavještajnoj službi DDR-a oni međutim svoj mir nisu pronašli ni u nekoj drugoj zemlji.      

Otpuzao iz DDR-a

Bijeg Axela Mitbauera na Zapad pripada među najspektakularnije. On je 17. kolovoza 1969. godine naime doslovce „otpuzao“ iz DDR-a, iz Boltenhagena, preko plaže iako su plaže noću bile zabranjena područja na koja nitko nije smio zalaziti. „Tjedan dana sam promatrao granični prijelaz u Boltenhagenu. Promatrao sam na koji način su postavljena svjetla, reflektori, kao i kretanje granične policije. Nakon tjedan dana sam uspio pobjeći – plivajući preko uvale Lübeck“, prisjeća se Mitbauer.

Tada 19-godišnjaku je uspjelo preplivati čak 22 kilometara, „naoružan“ je bio jedino perajama i vazelinom kojim je premazao čitavo tijelo kako bi se barem koliko toliko zaštitio od hladnoće mora. „To zapravo i nije bilo toliko teško. Tada sam trenirao svaki dan i dnevno plivao oko 20 kilometara. Kad imate takvu kondiciju onda i nije tako teško odjednom preplivati 25 kilometara. Sada to zvuči jako jednostavno, ali stvarno sam tada bio navikao…“, objašnjava Axel Mitbauer.

Ovaj visoki i danas mršavi muškarac, vrijedio je tijekom šezdesetih godina kao jedan od najboljih svjetskih plivača na srednjim prugama. Pa ipak, talent nije bio presudan tijekom bijega. „Ono što je bilo zapravo poseban uspjeh je da sam se uspio oduprijeti hladnoći i zadržati orijentaciju. U školi u DDR- u smo imali astronomiju pa sam tako znao na koji način trebam promatrati zvijezde i pomoću njih zadržati smjer kretanja“, prisjeća se on. Usprkos talentu, Mitbauer je zbog svoje otvorenosti vrlo brzo došao u sukob s vlastima zemlje u kojoj je živio. Nije želio prihvatiti ideološke doktrine koje je sustav DDR-a pokušao ugraditi svima. Tako je, kako kaže, već u mladim danima kod njega počela rasti ideja o bijegu.

Tijekom jednog natjecanja u Budimpešti, tajno se sastao sa zapadnonjemačkim plivačima i zamolio ih da mu pomognu oko bijega. No, 1968. godine su njegovi planovi izašli na vidjelo a Mitbauer završio u poznatom, zloglasnom zatvoru berlinske tajne službe Hohenschönhausen u kojem je proveo osam mjeseci punih straha, izolacije, višesatnih ispitivanja.

Prijetnje postoje i danas

Nakon puštanja iz zatvora on više nije bio ono što je bio do tada. Slomljen i bez ikakvih nada da će nastaviti svoju plivačku karijeru, Axel Mitbauer se odlučio pobjeći, odnosno, „otpuzati“ iz DDR-a. Ispred svjetionika nadomak Lübecka ponestalo mu je snage. Isplivao je i na njemu čekao prolazak prvih brodova. Pronašao ga je i u luku dovezao putnički brod „Nordland“. Već sljedećeg dana zapadnonjemački list „Bild“ iznio je njegovu priču i objavio fotografije. „Drugovi“ tajne službe DDR-a u istočnom Berlinu nisu mogli sakriti svoj bijes, no učiniti nisu mogli više ništa.

„Mnogi vrhunski sportaši su pobjegli iz DDR-a. Govori se o njih 600, no pretpostavljamo da ih je bilo daleko više. Za sada nisu obavljena znanstveno-povijesna istraživanja na ovu temu“, kaže Jutta Braun, povjesničarka sporta i kustosica izložbe „Sportske izdajice. Vrhunski sportaši u bijegu“, nedavno otvorena u Londonu. „Motivi njihova bijega su zapravo bili sasvim logični. Tko je jednom vidio svijet izvan DDR-a, pogotovo ukoliko je sportska karijera već bila na izmaku, taj se sigurno više nije želio vratiti u domovinu već ostati negdje drugdje – u Rimu, Tokiju, Los Angelesu..“, kaže Jutta Braun. Ona navodi i neka imena vrhunskih sportaša koji su DDR-u okrenuli leđa: Jürgen Berger, Jürgen Sparwasser, Hans-Georg Aschenbach i Renate Vogel.

Bjegunce su pripadnici tajne službe DDR-a međutim progonili i u inozemstvu. Naime, osim činjenice da su kako se službeno navodilo „izdali“ svoju zemlju, vlastima je bilo posebno teško podnijeti štetu nanesenu ugledu zemlje. Mnogi od sportaša koji su tijekom godina pobjegli iz DDR-a, o tome ne žele govoriti niti dan-danas iako je od pada Zida prošlo u međuvremenu 23 godine. Mnogi se osjećaju i danas ugroženi i proganjani. Nekadašnje službe očito su na neki način žive i danas i prijete onima koji iznose svoje priče o životu, mukotrpnim treninzima, teroru i dopingu kao dijelovima sportske svakodnevice bivšeg DDR-a.