Bilanca ujedinjenja Njemačke

22 godine nakon ujedinjenja jaz između istoka i zapada zemlje ponovno se povećao. Bruto domaći proizvod u tzv. novim, istočnim saveznim pokrajinama je pao za dva posto na 71 posto u odnosu na zapadnonjemačku razinu. A perspektive za budućnost na istoku zemlje su loše. Mladi odlaze, nove stručne radne snage nedostaje na tržištu rada. Ali i na zapadu zemlje se cijele regije bore s posljedicama strukturnih promjena, primjerice u Rurskoj oblasti. Već odavno mnogi traže nova pravila za raspodjelu subvencija. Nakon euforije nakon ujedinjenja, nastupila je gruba realnost svakodnevice.

23. kolovoz 1989. - dan kada je pisana povijesti

Griješiti je ljudski - to je 1989. na za njega osobno vrlo tragičan način morao iskusiti i Erich Honecker. Istočnonjemački šef države i vlade se u siječnju te godine usudio dati prognozu, koja se već deset mjeseci kasnije pokazala kao njegova najveća zabluda. Honecker je tada rekao da će Berlinski zid postojati i za 50 i 100 godina, ukoliko se ne uklone razlozi za njegovo postojanje. A glavni razlog je za Honeckera bio kapitalizam, koji, eto, postoji i danas, nakon pada Zida.

Sigurno je ponovno organiziranje zemlje koja je bila razdvojena gotovo 41 godinu bio uspjeh bez premca. Pritom su se činile greške, a i još uvijek se čine. Ipak je bilanca u konačnici pohvalna. Najvažnije je u procesu ujedinjenja bilo to što su se ljudi u Istočnoj Njemačkoj sami digli protiv potlačivanja i odlučili za slobodu i ujedinjenje. Uvjet za to je bila odluka tadašnje DDR-ove parlamentarne skupštine od 23. kolovoza 1990. o "pristupu DDR-a području na kojem je na snazi Ustav Savezne Republike Njemačke u skladu sa člankom 23 Ustava". Tako nespektakularno i birokratski može zvučati povijest.

Dan ujedinjenja Njemačke 3. listopada 1990. je bio i emocionalni vrhunac tih nevjerojatnih promjena. U posljednjoj godini svoga postojanja je DDR po prvi put doista postao jedna, kako je to stajalo u njegovom nazivu, Njemačka Demokratska Republika.

Rasprodaja DDR-a

Politički, geografski i društveno trebalo je - kako je to kazao bivši njemački kancelar Willi Brandt - srasti ono što i pripada jedno drugom. Isprva na gospodarskom polju ništa nije funkcioniralo. Industrija na istoku nije bila konkurentna. Bilo je previše zaposlenih, a produktivnost nedovoljna, a ni istočni proizvodi nisu mogli konkurirati onima na zapadu. U nekoliko godina je prodano oko 14.000 državnih poduzeća. Stari DDR je bio takoreći na rasprodaji. Uz pomoć takozvanog "Pakta solidarnosti", gigantskog programa za poticaje za istok zemlje, između 1990. i 2010. je u nekadašnji DDR uloženo oko 1,4 bilijuna eura. Oko dvije trećine tog novca su utrošene i troše se na socijalna davanja. Taj povijesni ugovor važi do 2019. godine. A do tada se pomoć zapada istoku postupno smanjuje.  

Na Pakt solidarnosti se na zapadu u doba ujedinjenja gledalo kao na nešto samo po sebi razumljivo, no u međuvremenu ima sve više kritičara. Jer, već odavno i pojedine regije na zapadu Njemačke boluju od sličnih simptoma kao i istočne savezne pokrajine: nestajanje industrije, visoka nezaposlenost, odlazak mladih ljudi, komunalna zaduženja... To je prije svega slučaj u Rurskoj oblasti.

Istok na Zapadu

Mnogi gradonačelnici sa zapada zemlje ne žele dizati kredite da bi mogli uplaćivati u Pakt solidarnosti. Jer i njihove općine su prezadužene. Sve glasnije se bune i građani sa zapadna Njemačke, u čijim gradovima se proteklih godina zbog nedostatka novca zatvaraju knjižnice, bazeni ili savjetovališta.

Ono što je sigurno 22 godine nakon ujedinjenja: sindrom pomagača je oslabio na zapadu, uloga istočne Njemačke kao žrtve se kritički promatra - i to pretežito diferencirano. Mnogim regijama u istočnonjemačkim pokrajinama Saskoj i Tirinškoj više nije potrebno subvencioniranje. Pakt solidarnosti u sadašnjem obliku će biti velika tema u javnosti nakon parlamentarnih izbora 2013. godine. A na koncu bi iz te rasprave mogao čak proizići jedan svenjemački Pakt solidarnosti.