Bleiburg i anatema iz web-mahale (I)

Prošlo je više od dva mjeseca otkako je grupa hrvatskih književnika napustila bosanskohercegovački P.E.N. Povod je bilo pismo više desetaka članova te organizacije u kojem se oštro protive održavanju mise za blajburške žrtve. Intencija pisma ukazuje na preovlađujuću sarajevsku percepciju po kojoj takve komemoracije imaju revizionističku tendenciju, te ne podsjećaju na nevine žrtve već rehabilituju ustaške zločince. Među književnicima koji su napustili bh. P.E.N. je i Ivan Lovrenović – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini i šire, koji je desetljećima pisao o Bleiburgu i to na način koji nije odgovarao ni službenom narativu Zagreba ni „filozofiji čaršije“. To je tek jedan od povoda za razgovor s njim.

DW: Nakon Vašega izlaska iz P.E.N-a uslijedile su različite reakcije i tumačenja. Osim kratkoga obrazloženja u pismu upravi toga društva, niste se oglašavali ni o svojim razlozima, ni o tim reakcijama.

Razlog mojega izlaska bio je suštinsko neslaganje s idejama i formulacijama iz javnoga pisma članova P.E.N-a, i ja sam ga kratko - činilo mi se sasvim penovski - naznačio u svome pismu upravi, napisavši da sam skeptičan prema ideji da je historiju moguće razvrstati na bolju i goru stranu, a da piščeva zadaća nije „zastupanje" neke od tih strana, nego napor da historiju pokušava razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. Reakcije? Zanemarujem koješta što se moglo pročitati po budžacima web-mahale. Zaprepastilo me je ono što se moglo vidjeti u grupnoj mail komunikaciji članova P.E.N-a dok mi je još bila dostupna, te u nekim od autorskih komentara. Ukratko: meni i drugim podnosiocima ostavki tu se zlonamjerno i lažno pripisuje zalaganje za „blajburšku misu“ te, naravno, goli hrvatski nacionalizam.

Uprkos činjenici da ste jedan od najranijih kritičara Tuđmanovog posezanja za Bosnom?

Porazno mi je ovo: činjenica, da su svih deset pisaca koji su se distancirali od P.E.N-a Hrvati, proizvela je etiketu nacionalizma automatizmom, poput Pavlovljevog refleksa. Nitko nije ni pokušao da vidi kako stvar, zapravo, stoji dijametralno obrnuto: svaka od tih deset odluka donesena je individualno, bez koordinacije, sve su to pisci koje ne veže nikakva ni politička ni poetička bliskost, k tomu svi oni odavno javno i dosljedno očituju svoj kritički intelektualni i građanski odnos spram nacionalizma i klerikalizma. U tom svjetlu, činjenica njihova nacionalnog (hrvatskog) identiteta morala bi ukazivati da u intenciji i formulacijama iz P.E.N-ova pisma doista ima nečega neprihvatljivog. Pa, ako se umjesto toga pojavi automatizirana optužba za nacionalizam, to može dolaziti samo iz netrpeljivosti spram manjinskoga mišljenja i samoga prava na manjinsko mišljenje.

Išlo je to sve do „simpatija za fašizam“, te do sugestija da takvima ionako ovdje nema mjesta, jer oni su „Handkei iz našeg sokaka“, kako napisa jedna gorljiva rodoljubica i antifašistkinja. Pjesnik s neslužbenom titulom „najvećega živućeg u Bošnjaka“, na primjer, uputit će prijekor i upozorenje članovima P.E.N-a da se u vezi s piscem Ivanom Lovrenovićem „ne prave naivni“, jer su u njegovoj knjizi Nestali u stoljeću „pogledi i shvatanja, u odnosu na dio naše zajedničke povijesti u epohi 1941-1945. i na segment zločina i žrtava ustaškog režima, veoma jasno izrečeni“. Eh, kakvo ubogo čitanje književnosti, sedamdeset godina od upokojenja dogme socrealizma i norme partijnosti u književnosti! Sve ono što godinama i decenijima kritički pišem i objavljujem - i o kompleksu Bleiburg, i o držanju Crkve „u Hrvata“ u vezi s njime, i o etičkoj i političkoj faličnosti lokalne Crkve i njezine nadbiskupske i kardinalske glave - to za kolege pisce i članove P.E.N-a, navlas jednako kao i za one glasove iz web-mahale, ne znači ništa.

Nisu Vas poštedjeli ni konzervatvno-klerikalni krugovi?

Da, onda je došao i glas zdesna, i lijepo popunio ovaj kor ideoloških anatema. U franjevačkoj mjesečnoj reviji Svjetlo riječi izašao je obiman članak fra Ivana Bubala, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U njemu se ništiteljski udara na redovničku subraću fra Ivana Šarčevića i fra Dragu Bojića zbog njihova temeljnog teksta Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo, kao i na moj tekst Politika Bleiburga iz 2016. godine, te nas se skupno optužuje za „sprečavanje pune istine o Bleiburgu“, s namjerom da bi se tako „cementirala strašna laž i zaštitila najmračnija tajna komunističke Jugoslavije, što se savršeno uklapa u pojačanu ofenzivu zdravih 'antifašističkih snaga'”, a sve bi to po profesoru Bubalu imalo biti „u funkciji ostvarivanja projekta pobornika jugoslavensko-velikodržavnih shvaćanja“. Taman!

Još 1995. ste postavili pitanje od značaja za kulturu sjećanja svih Hrvata. Naime, zvanični predstavnici Hrvatske su tada bili na tri mjesta – u Jasenovcu, Blajburgu i na Crvenom trgu u Moskvi. Zapitali ste se u članku „Katakombe sjećanja“ kako ta tri mjesta dovesti u beskonfliktni odnos i da li je to moguće? Pa da ponovimo to pitanje sada, četvrt stoljeća kasnije.

Da, tada su pedesetu godišnjicu pobjede nad nacifašizmom obilježavali predsjednik države Hrvatske Tuđman na paradi u Moskvi, predsjednik Sabora Mihanović na polju kod Bleiburga i predsjednik vlade Valentić u Jasenovcu. Bilo je to u skladu s grotesknom Tuđmanovom fiksidejom o „povijesnoj pomirbi“. Ono što ta tri mjesta povijesno, politički i etički predstavljaju u kulturi sjećanja danas je međusobno udaljenije i nepomirljivije nego ikad. Lako je moguće da će tako i ostati. Naime, da bi se tu nešto promijenilo i pokrenulo, potrebno je zrelo društvo, koje će upornim i metodičkim radom autorefleksije počistiti kosture iz svih svojih ormara, isprazniti sva dupla dna iz svoje povijesne prtljage, kritički svesti bilancu svih zločina počinjenih i svih žrtava podnesenih u ime kumira nacije, države, vjere, ideologije. Ni u Hrvatskoj i ni u jednoj od naših postapokaliptičnih državica nije takvo društvo ni na pomolu. A u Bosni je sve to o čemu govorimo još najmanje triput lošije.

Odrastanje u znaku Bleiburga

U vašoj familiji ste od djetinjstva bili suočeni sa blajburškim narativom. Međutim, Vi ste kao intelektualac docnije zauzeli distancu prema oficijelnom državnom narativu Hrvatske jer ga je „nova, Tuđmanova Hrvatska dizajnirala kao tanko zašećerenu vodicu ustašonostalgizma, oduzevši tako ovomu simbolu i važnost i vjerodostojnost, profaniravši njegov tragizam“. Sudeći prema najnovijem sporu još uvijek se sve svodi na titoistički antifašizam – koji je u pobjedničkoj godini dijelom direktno odgovoran za stradanje mnogih nedužnih ljudi – i na ustašonostalgizam. Da li je uopšte moguća treća, diferenciranija pozicija?

Distancu sam zauzeo mnogo ranije; cijelo odrastanje bilo mi je u znaku emancipacije od traume Bleiburga i njezina „kućnog“ tumačenja. A za postizanje diferencirane pozicije trebalo bi, najprije, osloboditi javni i politički diskurs od svakoga nostalgizma i relativizma spram Nezavisne Države Hrvatske. To bi moralo biti mišljenje i jezik bez onih silnih ali, koja slijede iza svake iznuđene, na pola usta i teška srca izgovorene osude NDH. Ne može biti nikakvoga olakšavajućeg ali za naci-satelitsku državu i režim s rasnim zakonima, s masovnim pokoljima i progonom Srba i planskim istrebljenjem Židova, sa strašnim logorom smrti u Jasenovcu, s katoličenjem inovjeraca kao sredstvom etničkog inženjeringa, s antidemokratskim i autokratskim uređenjem...

Raditi na novim povijesnim istraživanjima te kratkotrajne a zloćudne formacije, pisati o njoj historiografski i književno, to da, jer to kroz cijelo razdoblje Jugoslavije, s tek nekoliko kakvih-takvih znanstvenih izuzetaka, nije bilo moguće. Bila je to zabranjena tema, o kojoj je sve što se imalo znati bilo propisano službenom ideološkom „istinom“. Njezino skoro bliznačko naličje predstavljala je filoustaška emigrantska publicistika. Tako da je tema Bleiburg do danas ostala bez izrazitoga znanstvenog ili književnog ostvarenja. Jedna pjesma nesretnoga Viktora Vide, sjajnoga pjesnika, nekolicina autoironičnih stihova još sjajnijega pjesnika Borisa Marune - to je uglavnom sve. Izdaleka aluzivno stvar je dodirnuta u odličnom romanu Orden Stjepana Čuića 1981. godine, ali i ta aluzivnost bila je dovoljna da se roman nađe na crnoj listi partijske Bijele knjige. Nije za potpunu usporedbu, no pada mi na pamet W. G. Sebald sa svojim otkrićem, u genijalnom eseju Književnost i zračni rat, da njemačka poslijeratna književnost nije ni dodirnula užas savezničkoga uništavanja i spaljivanja njemačkih gradova i njihovih stanovnika u Drugom svjetskom ratu. Izraziti Sebaldovi antinacistički stavovi i njegovo neshvatljivo minuciozno književno-dokumentarno istraživanje savezničkoga divljanja nisu međusobno ni u najmanjoj koliziji, niti je tu riječ o negativno konotiranom revizionizmu.

Vi ste se intelektualno rvali sa kompleksom Blajburga još prije četiri decenije?

Svoju muku s temom Bleiburg počeo sam pisati ranih osamdesetih godina prošloga vijeka, po nacrtu za veliki povijesno-obiteljski roman. U ratu 1992. na Grbavici u Sarajevu sve su to uništili karadžićevci, a preživio je torzo od nekoliko poglavlja pod naslovom Liber memorabilium, koje sam kasnije ugradio u knjigu Nestali u stoljeću.

Bleiburg jest skupno ime za masovni zločin odmazde koji su partizanske snage učinile nad pripadnicima poražene ustaško-domobranske vojske i nad civilima (među kojima je bilo žena, čak i djece), a podrazumijeva i višemjesečno mrcvarenje na marševima smrti i etapnim logorima diljem Jugoslavije. U velikoj većini radilo se o Hrvatima, ali preciznosti i istine radi bilo je tu i mnogo muslimana, po današnjem Bošnjaka, koji su u građanskom i u vojnom pogledu u NDH bili izjednačeni i poistovjećeni s Hrvatima. Današnji Bošnjaci zatvaraju oči pred tim dijelom vlastite prošlosti. Psihološki taj stav nije teško razumjeti, ali i za njega važi sve ono što je prethodno rečeno o potrebi autorefleksije u suočavanju s nepoželjnom prošlošću. Na Bleiburgu bilo je također Slovenaca, te Srba i Crnogoraca u nekima od razbijenih četničkih jedinica, Rusa Vlasovaca i Kozaka, koji su predavani Crvenoj Armiji. O njima ima nekoliko redaka i u Solženjicinovom Arhipelagu Gulag, a britanski grof Nikolay Tolstoy posvetio je život i imetak istraživanju njihove sudbine, pa je usput naišao i na „našu“ temu. Mračnom sjenom Bleiburga obilježeni su mnogi životi i porodice u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a i u drugim krajevima Jugoslavije. Povratnici s Bleiburga bili su, recimo, kasniji veliki pjevač i istraživač bosanske sevdalinke dr. Himzo Polovina, anđeoska pjevačica Ksenija Cicvarić, za moj ukus najbolja u svom žanru, a najvećem svjetskom jazz muzičaru iz naših krajeva trubaču Dušku Gojkoviću tamo je ubijen otac... U proširenju teme, važno je imati na umu i druga masovna vanzakonska pogubljenja u prvim mjesecima komunističke vlasti - ona po velikim gradovima (Beograd, Zagreb, Sarajevo, da, i Sarajevo, o čemu se ovdje uglavnom šuti), u Sandžaku, pa sudbinu velikoga broja folksdojčera, itd.

Huda Jama i Srebrenica

Ipak, već postoje svjedočenja koja nisu ideološki ostrašćena?

O jezivosti kojom su obavijeni pojedini događaji iz osvetničke orgije najsnažnije svjedoči priča Mehmedalije Aliča, rudarskog inženjera iz Slovenije, rodom iz srebreničkoga kraja, koji je 2008. godine bio zadužen za osiguranje ulaska u Barbarin rov u rudniku Huda jama s hiljadama kostura pobijenih i zabetoniranih 1945. godine pod komandom majora Sime Dubajića i drugova iz XI dalmatinske brigade. Da strahota, ili sarkazam „povijesti“, budu potpuni, Alič u isto vrijeme svaki slobodan čas koristi da leti u Bosnu, na Drinu, tražiti posmrtne ostatke dvojice braće stradalih u genocidu 1995. godine. Treba ga poslušati kad govori: „Huda Jama i Srebrenica su me obilježile. Čitav moj život bio je obilježen ubojstvom mojih djedova. Ne znam tko su osobe koje sam otkrivao u Hudoj Jami, ali to mogu biti moji ili naši djedovi. Puno se toga desilo i ispreplitalo u tih 50 godina. U Sloveniji sam vjerovatno jedina osoba koja je povezala lijevo i desno. Iako sam ja u duši ljevičar, desničari su me bolje prihvatili ovdje. Iako sam ja socijalista, shvatio sam da je Titov režim napravio strašne stvari, greške koje je trebalo iznijeti na svjetlo dana." O svojim iskustvima napisao je knjigu Nitko i ništa, a Hanna W. Slak snimila je po njegovoj životnoj priči igrani film Rudar. Volio bih znati tko je ovdje, od ovdašnjih antifašista pročitao tu knjigu, vidio taj film?

Vi ste, pored osude partizanskog ubijanja bez suda, bili izričiti i u osudi vođa ustaškog režima koji su do kraja zloupotrebljavali narod?

Napokon, Bleiburg je i ime za sramni kraj ustaškoga režima i države. Završilo je kako je jedino i moglo završiti - izdajom i prijevarom. Strah od partizana, uostalom razložan, iskorišten je za pokretanje masovnoga egzodusa vojske i stanovništva s iluzornim obećanjima da će ih prihvatiti zapadni saveznici. Bio je to, u stvari, ogroman živi štit koji je doživotnom šefu države trebao poslužiti da bez opasnosti izgmiže u slobodu. Trajalo je to cijelih sedam dana nakon službene kapitulacije nacističke Njemačke, uz ogorčene borbe s partizanima, dok su se Pavelić i njegovi izvlačili sporednim putovima zajedno sa svojim zlatom, svojim obiteljima i svojim ljubavnicama kao posljednji bijednici i defraudanti.

Sve je to Bleiburg, ali Bleiburg je i još nešto: žig i teret, sve ono tegobno i zatajeno, što je kao njegova posljedica ostalo da traje i određuje živote ljudi, porodica, cijeloga naroda desetljećima nakon događaja.

Vratimo se antifašistima koji ubijaju bez suda. Kako je to bilo moguće?

Titovski antifašizam, koji spominjete, bio je u godini 1945-oj varijanta staljinskoga, nedemokratskog, a ideološki takav je ostao do kraja. I oni Kadijević-Adžićevi JNA-tenkovi koji su 1991. i 1992. žarili i palili po Vukovaru, Ravnome i na mojoj Grbavici nastupali su u ime antifašizma. Kako piše Peter Sloterdijk, „bijeg radikalne ljevice u ‚antifašizam‘ najuspješniji je manevar jezične politike 20. stoljeća“, a „predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratnoga vremena“. Jedna je stvar antiokupatorska i antikvislinška borba, po kojoj je Titov partizanski pokret bio rijetka svijetla tačka u evropskom mraku Drugoga svjetskog rata. A antifašizama ima različitih, i ideološki se ne slažu među sobom. Između antifašizma Sime Dubajića i antifašizma Edvarda Kocbeka razlika je duboka i strašna kao pakao.

U članku „Politika Bleiburga“ objavljenom 2016. kažete kako su „u životu naroda i pokoljenja opasne propuštene katarze“. Kako bi trebalo da izgleda katarza u slučaju kompleksa Blajburg?

Katarza bi, dakle, bila moguća tek kada bi sve navedeno u prethodnom odgovoru na potpuno jasan i osviješten način bilo apsolvirano kao stvar općega konsenzusa - u političkom diskursu, u sistemu obrazovanja, u medijskom prostoru, u jeziku Crkve... Ne bi se reklo da smo tome blizu.