Božićni sajmovi-njemački specijalitet

Oko 2 500 takvih sajmova na otvorenom privlači širokim asortimanom robe - od praktičnih stvari za kućanstvo, do nakita, ukrasa i modnih detalja na području čitave Njemačke. Posebno je poznat nürnberški sajam, Christkindl-Markt, koji se prvi put spominje 1628. godine. Ova tradicija božićnih sajmova tipična je za Njemačku. Direktor Muzeja europskih kultura u Berlinu Konrad Vanja zna vrlo plastično opisati posebnu atmosferu božićnih sajmova upućujući na činjenicu da porijeklo svih božićnih sajmova vjerojatno treba tražiti u njemačkim krajevima: «Sjetite se samo starih božićnih sajmova u Münchenu, Strassbourgu i ostalim gradovima, zvuka starih začina, posebnih, lijepih specijaliteta, medenjaka, božićnih kolača iz Dresdena. Da je taj zvuk zajedno sa sjajnim igračkama ili nakitom za jelku, zlaćanih figurica anđela, evo, može se već vidjeti kako ljeskaju i svjetlucaju - samo što im se izgovori ime – da su sve to postale tipično njemačke specifičnosti koje se danas šire po cijelome svijetu.»

Značenje sajmova se promijenilo

Stotine tisuća posjetitelja iz zemlje i inozemstva posjećuju svake godine njemačke božićne sajmove. Oni su kao turistički magneti važan gospodarski faktor. Ali dok danas velike robne kuće i internetski ponuđači zadovoljavaju božićne potrošačke apetite ljudi, prije je to bilo drukčije. Prvenstveno od kraja 18. stoljeća pa do industrijalizacije u 19. stoljeću, kako etnologinja Christa Lorenz objašnjava na primjeru berlinskog božićnog sajma: «Bilo je to zlatno doba božićnih sajmova. Tada je razlog za postavljanje takvih sajmova bio tako usko povezan s božićnim slavljem kako mi to danas uopće više ne možemo zamisliti. Jer je božićni sajam bio jedino mjesto na kojem su se prodavale igračke a jedni trenutak u godini kada su se one darovale bio je Božić.»

Sajmovi- sukus katoličkih i protestantskih tradicija

Upravo u to vrijeme se polako i počeli u građanskom kalendaru etablirati običaji darivanja na Božić i kićenje jelke – i jedno i drugo se izvorno ima zahvaliti protestantizmu. Manfred Becker-Huberti, stručnjak za kršćanske običaje i dugogodišnji glasnogovornik nadbiskupije u Kölnu: «Najstarije moguće poznate preteče božićnih sajmova nalazimo u 14. i 15. stoljeću, ali vjersku motivaciju božićnih sajmova nalazimo tek u reformaciji, naime, u trenutku u kojem se darivanje Nikole prebacuje na Božić, čime darovatelj postaje mali Isus. A da bi mali Isus mogao donijeti poklone, trebalo ih je prije toga kupiti. Zbog toga je postojala potreba za sajmovima na kojima su se nudili mali pokloni za djecu, keksi, slatkiši i slično, i naravno, zgodne i ugodne sitnice za kupce što je i danas široko rasprostranjeno u obliku kuhanog vina.» Kuhano vino, dakle, aromatizirano i zagrijano crno vino čija slatkasta aroma daje posebnu mirisnu notu središtima njemačkih gradova u predbožićno vrijeme, etablirala se tek poslijet Drugog svjetskog rata kao sastavni dio božićnih sajmova. Starije karakteristike tradicije su božićna jelka, jaslice, običaji, koji potječu iz različitih kršćanskih vjera. U božićnim sajmovima stopili su se katolički i protestantski običaji, ukazuje Becker-Huberti. «Zadnja točka tog razvoja je u 19. i 20. stoljeću kada se dogodila ta razmjena običaja između katolizicima i protestantizma, dakle, jaslice i kod protestanata, božićna jelka kod katolika, mali Isus konvertira, on postaje totalno katolički dok Djed Božićnjak postaje totalno protestantski, pritom je malog Isusa uveo Luther, što danas niti jedan katolik ne bi priznao.»

Regionalne specifičnosti

Postoje, dakle, neke zajedničke karakteristike, ali božićni sajmovi žive upravo od regionalnih razlika poput onih između božićnih kolača iz Dresdena i Aachena, rezbarenja drve iz Krušne gore ili izrade zlatnih anđela u Nürnbergu, malih figurica od fino izvaljanih mesinganog lima.

Isto kao što su božićni sajmovi s vremenom izgubili puno od svog izvornog vjerskog i duhovnog značenja, izgubili su puno na fascinaciji zbog prevelike ponude robe, smatra etnologinja Christa Lorenz: «Ona raskoš izloga koja je božićne sajmove u 19. stoljeću činila tako privlačnima, danas više uopće nema nikakvog efekta, više nikoga ne interesira je li na štandovima leži čitav niz anđela ili nakit za božićnu jelku ili fino izrađene čarape – to više nije ono što danas neki sajam čini privlačnim.»

Stari sajmovi u novom ruhu

Novina koja je posljednjih godina u modi su takozvani srednjovjekovni sajmovi sa širokom ponudom lutaka, muzičkih grupa sa starinskim instrumentima, nešto drukčijim jaslicama, sve to kombinirano i s nekim poganskim običajima, u svakom slučaju, nešto drukčije. Ali ni ti srednjovjekovni sajmovi ne mogu ništa promijeniti na otrežnjujućoj ocjeni Beckera-Hubertija: «Oblik u kojem mi danas još srećemo božiće običaje njeguju ljudi koji na njemu zarađuju. I dokle god njega pothranjuju ljudi koji se od njega hrane stvarat će se neka vrsta kostura koja stabilizira nešto što je zapravo slika svojevrsnog raspada.»