Bolje biti i crnac nego Srbin

14. lipnja 2012. bio je jako dobar dan za hrvatski nogomet. Nacionalna reprezentacija je na Europskom prvenstvu „otela“ važan bod (1:1) jakim Talijanima i uoči posljednje, treće utakmici u skupini Hrvatska je bila na pragu četvrtfinala.

14. lipanj 2012. bio je jako loš dan za hrvatski nogomet. S tribina na kojima su se nalazili navijači „Vatrenih“ poletjele su banane u smjeru Maria Balotellija (naslovna fotografija), a čulo se i „hukanje“.

Rasizam na prvenstvu Europe

“Po meni se radilo o najeklatantnijim primjerima rasističkih uvreda i govora mržnje, nije to bili na razini incidenta jedne, dvije ili tri osobe, to je hukanje bilo prisutno svaki put kad bi Balotelli dobio loptu”, tvrdi Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije u Zagrebu. Ona je na EURU 2012 po nalogu Europske nogometne federacije (UEFA) promatrala ponašanje hrvatskih navijača u Poljskoj.

Šef UEFA-e Michel Platini bio je šokiran: “Nisam sretan zbog Hrvatske. Imaju dobru momčad, momčad koja igra dobar nogomet, ali kad je na stadionu nekoliko stotina šupaka, to nije prihvatljivo!“ UEFA je kaznila Hrvatski nogometni savez (HNS) relativno blagom kaznom: 80.000 eura zbog korištenja pirotehnike i „nedoličnog ponašanja“ fanova.

Nije to bio prvi put da je Hrvatska razočarala Francuza. Već 2011. Platini je (nakon navijačkih izgreda) zaprijetio izbacivanjem „Vatrenih“ iz međunarodnih natjecanja. Ali ništa se nije dogodilo.

Incidenti na velikoj pozornici

Rasistički izgredi nisu nešto što „krasi“ samo hrvatske navijače. Takvih pojava ima svugdje u svijetu, pa i u neposrednom susjedstvu, tvrdi srpski nogometni poznavatelj Slaviša Veselinović. U Kruševcu se ujesen 2011. na meti domaćih navijača našao mladi (U21) i tamnoputi reprezentativac Engleske Danny Rose. S tribina se čulo ponovno zloglasno „hukanje“.

UEFA je pokrenula disciplinski postupak, a Fudbalski savez Srbije (FSS) osuđen je na plaćanje novčane kazne i odigravanje dviju utakmica pred praznim tribinama. Slaviša Veselinović kaže kako nije slučajnost da jedan dio navijača redovito zastrani na međunarodnoj pozornici:

„Na takvim se utakmicama navijači se predstavljaju na način na koji misle da će najviše „zaboljeti“ Europu. Ne idu oni u druge zemlje da bi širili pozitivnu sliku o Srbiji ili Hrvatskoj, nego da bi se predstavili svijetu kao najveći mogući huligani. Ako znaju da je u Europi najveći huliganizam rasna diskriminacija, onda će oni napraviti upravo to“, kaže naš sugovornik.

Veselinović je sportski reporter i već odavno prati navijačku scenu na području bivše Jugoslavije. Odlučno tvrdi da „kod kuće“ rasizam nije veliki problem:

„U hrvatskim ili srpskim nogometnim i košarkaškim klubovima igra jako puno tamnoputih sportaša. Oni još nikada nisu bili rasistički vrijeđani u susretima nacionalnih liga, odnosno regionalnih natjecanja.“

Tamnoput nogometni „bogovi“

U ligama zemalja nastalih na tlu bivše Jugoslavije aktivno je nekoliko stotina tamnoputih nogometaša ili košarkaša. Neki od njih su bili (ili jesu) pravi idoli fanova. Sjetimo se samo Massa Sarra, koji je u Splitu imao status „božanstva“, a igrao je za Hajduk. Ali istina je i ovo: isti oni navijači koji su klicali ovom Liberijcu i zvali ga na kavu, na najgori mogući način znali su izviždati neke (tamnopute) protivničke igrače.

Istina je i da su isti oni navijači koji su tamnopute nogometaše zagrebačkog Dinama nazvali „Maksimirskim zoološkim vrtom“, zdušno bodrili i pozdravljali svaku uspješnu akciju tamnoputog hrvatskog reprezentativca (i rođenog Brazilca) Eduarda da Silve.

Renomirani hrvatski sociolog (i u mladim danima aktivni član splitske Torcide) Dražen Lalić je čovjek koji i možda najbolje poznaje navijačku scenu na tlu bivše Jugoslavije. Godinama je s promatrao fanove i kaže da je došao do zaključka da oni (i društvo u kojima oni žive) uopće nisu rasisti:

„Mi nemamo iskustvo da budemo rasisti, te se provokacije koristi u svrhu navijačkog rituala. Kod nas je od rasizma puno veći problem nacionalizam.“

„Makedonski paradoks“

Dokaze za Lalićevu tezu ne treba dugo tražiti. Dovoljno je nekoliko telefonskih razgovora. U Skoplju je na vezi Zlatko Kalinski. Iskusni sportski novinar priča nam o „makedonskom paradoksu“:

„Na svakoj utakmici makedonske nogometne reprezentacije čuju se antialbanske parole, parole protiv albanske manjine. A istovremeno nekoliko Albanaca nosi dres makedonske reprezentacije i daju sve od sebe za Makedoniju.“

Na Balkanu je puno navijača bez posla, bez perspektive. Nakon ratova tijekom 90-ih godina i u njima se nakupilo puno negativne energije prema susjedima, analizira beogradski reporter Slaviša Veselinović. Radi se dijelom o mržnji koja je puno rasprostranjenija od rasizma:

„Kad bi 22. ožujka ove godine u Zagrebu na kvalifikacijskoj utakmici reprezentacija Hrvatske i Srbije na teren u dresu Srbije istrčao i jedan crnac, taj bi igrač doživio puno manje provokacija nego što bi ih imali drugi nogometaši koji su Srbi. Isto vrijedi i za uzvratnu utakmicu koja se bude igrala u Beogradu“

Navijači „kodeks časti“

Bez obzira na sve, navijači iz zemalja bivše Jugoslavije već godinama diskutiraju i o problemu rasizma s tribina. „Za tu pojavu nema mjesta u našem kodeksu časti“, kaže za DW jedan od lidera Grobara, fanova beogradskog Partizana. Jasnim riječima osuđuje rasističko ponašanje, pa i u vlastitim redovima, ali pritom želi ostati anoniman:

„To su idioti, primitivni ljudi. U svakom narodu ima rasista, pa i fan-skupinama. Po mojim spoznajama radi se o ljudima s dna društvene ljestvice, ljudima koji nemaju kontrolu nad vlastitim životom, o ovisnicima o drogi i alkoholu.“

Nema prilika za rasizam?

U zemljama bivše Jugoslavije danas živi jako malo stranaca, tamnoputi građani su rijetkost. Jednostavno nema puno prilika za ispoljavanjem rasističkog ponašanja, primjećuje ironično Sandra Benčić iz zagrebačkog Centra za Mirovne studije.

Na Balkanu se dugo toleriralo vrijeđanje nacionalnih manjina, neki od najmoćnijih političara u zemljama iz regije čak su u 90-im godinama ciljano poticali takvu praksu. S vremenom su (dijelom i pod pritiskom izvana) zakonodavna tijela usvojila zakone i odredbe kojima se jasno definiraju visine kazni za bilo koji oblik na primjer rasističkog vrijeđanja. 

No, problem je da se te odredbe i zakone ne primjenjuje u praksi. U cijeloj 2012. godini u Hrvatskoj su tako, po službenim podacima, državna pravosudna tijela vodila samo tri postupka zbog sumnje u rasnu diskriminaciju.