Žrtvama nasilja u Kolumbiji još nikada nije odana takva počast. To je barbarsko nasilje, koje milijuni ljudi u Kolumbiji smatraju najnormalnijom stvari na svijetu i istodobno tvrde da žive u najsretnijoj zemlji na svijetu.
Nobelova nagrada za mir dodijeljena je osobi koja je pružila ruku kolumbijskom narodu. Predsjednik Santos je posjetio ljude u njihovim selima, siromašnim četvrtima, metropolama i na ulici. U dijelovima gradova gdje pokušavaju zaraditi za život i odakle ih se tjera kao dosadne muhe.
Nobelova nagrada za mir dodijeljena je u Kolumbiji osobi koja mirovnim sporazumom pokušava vratiti otetu zemlju tim "nepoželjnim ljudima", kako bi se mogli vratiti i kao seljaci živjeti u dostojanstvu. Da mogu proizvoditi hranu za one koji su ih više od pola stoljeća gurali na rub društva. Nakon toga je uslijedila ravnodušnost, koja se na referendumu ogledala u slabom odazivu od 63 posto.
Mir kao dio Ustava
Ova nagrada je dodijeljena 260.000 žrtava građanskog rata: žrtvama FARC-a, paravojne skupine i vojske. Jer do sada nitko nije ozbiljno riskirao i proveo Ustav. U njemu je sadržana borba za mir, a ne za rat.
Predsjednik Santos, koji dolazi iz središta moći, znao je već prije šest godina da će ga nazvati "izdajicom" ako započne mirovni proces. Izdaja mira? Da, u jednoj Kolumbiji, u kojoj je mir luksuz, to je moguće, dok istovremeno na selu vlada rat.
Na kraju krajeva, onima koji imaju novac i uplaćuju ga na račun vojske, uvijek uspijeva spriječiti da kao "vojnici domovine" moraju dati svoj život. Drugi umiru ili ostaju invalidi. To je isto jedan od razloga za to što je mirovni sporazum potpisan, ali nije dobio pristanak na referendumu.
Mir u opasnosti
Predsjednik Santos je dobio Nobelovu nagradu za mir za svoje ogromne napore u borbi za mir, a ne zato što je uspio ostvariti mir. Mir još uvijek visi o tankoj niti. Iste one sile, koje su opakom varkom umjesto pravim argumentima pozvale na "ne" na referendumu, ovoga trenutka pokušavaju svim sredstvima spriječiti mir. Raskrinkavaju ih njihove glasne parole o mirovnom sporazumu.
Santos je dobio Nobelovu nagradu za mir, ali mir je u opasnosti. Zato je ta nagrada istovremeno i potpora Kolumbijcima koji sada izlaze na ulice i traže ono što je Kolumbija zaslužila: da postane civilizirana zemlja. Bio bi lijep san kada bi FARC već u ovom trenutku predao oružje kao što je predviđeno. Umjesto toga, povukli su se naoružani u njihova tradicionalna uporišta u džungli, ali se još uvijek pridržavaju primirja.
Danas Kolumbija više nego ikada treba podršku međunarodne zajednice. Milijuni Kolumbijaca se nadaju tome, u ovom trenutku kada je mir ugrožen. Zašto vlada tako veliki strah od međunarodnog "miješanja" kada se međunarodna zajednica zalaže za mir, a zašto je straha tako malo kada se radi o ratu? Bravo, Oslo!