Briga za „drugu domovinu“

Peter Becker, glumac

Pratimo vijesti svake minute i svi raspravljamo o tome. Sve je tolika zbrka i stalno dolazi nešto novo da uopće ne stignem steći neko jasno mišljenje o onome što se zbiva. Moje kolege glumci su skoro svi glasovali za ostanak Velike Britanije u EU su se isprva radovali da će ostati čvrste veze, a onda su počele stizati vijesti o prvim ostavkama ministara. Ne znate što da mislite jer stalno dolaze nove informacije.

Mislim da sam ja opušteniji nego drugi jer osim njemačkog imam i britansko državljanstvo. Ali ipak razmišljam o svim mogućnostima: najviše se brinem da ću se morati odlučiti samo za jedno državljanstvo. U obitelji imam i zagovornika Brexita, barem to pretpostavljam. Ali ni tamo nema otvorene rasprave. Ponekad se bojim da se otvara Pandorina kutija i da će se morati razgovarati o migraciji. Nisam siguran da to želim.

Pritom se mora uvidjeti kako je život u Londonu veoma naporan. Putovi do posla su dugački, mora se mnogo toga napraviti. Mi glumci na primjer uopće nismo imali priliku sudjelovati na nekom prosvjedu povodom Brexita jednostavno zato jer nismo imali vremena. Zapravo, ja trenutno živim životom u kojem mogu uživati u obje zemlje: ja sam nešto kao utjelovljenje osobe koji ubire samo vrhnje sa mlijeka. Zato bi mi veoma teško palo da moram donijeti odluku.

Matthias Kraus, poslovni direktor Njemačke škole u Londonu

Još od referenduma je Brexit tema o kojoj se razgovara svaki dan. Pogađa i mene, ali i našu školu. 80% naših đaka nemaju britansku putovnicu i isto toliko je i naših učitelja. Zato je za nas to golema tema. Što će se dogoditi ako se dogodi egzodus i učenici će morati otići? To će se odraziti i na naše kapacitete. Obratno će također biti problem: ako više nećemo moći zvati učitelje iz Njemačke, jedva da ćemo moći održavati nastavu.

Broj učenika je zasad ostao stabilan, čak je nešto malo narastao u posljednje dvije godine. Ovo je za nas i svojevrsna prilika: mnogo je i djece koja dolaze iz „miješanih" obitelji ili čiji su roditelji jednostavno ostali ovdje. Njemačka, ali i na primjer francuska škola u Londonu je i prilika za one koji i dalje razmišljaju europski. Škole su nešto kao most prema Europi.

Dosad su ljudi rado dolazili u London, radije nego u SAD jer je tamo veoma komplicirano dobiti dozvolu raditi neko vrijeme. Ali nam trebaju jasna pravila ili ćemo morati tražiti izuzetke i posebna pravila kao što rade i druge tvrtke.

Trenutno naravno da vlada velika nesigurnost. Dugoročno će se to smiriti i naravno da će postojati Njemačka škola i za deset, petnaest godina. Zato je Velika Britanija previše važan dio Europe, a London je jedna od najvažnijih metropola svijeta.

Dr. Georg Krawietz, direktor londonske podružnice Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD)

Koliko sam mogao primijetiti, naše teme kao što su znanost, istraživanje i akademska karijera ne igraju nikakvu važnu ulogu u raspravi o Brexitu. Nadam se da ćemo moći nastaviti sa radom i da nećemo imati ograničenja. Nadam se i da će britanska sveučilišta – koja nisu bez razloga među najboljima na svijetu – i dalje sudjelovati u programima Europske unije. ERASMUS je na primjer veoma važan, to bi bio golem gubitak ako bi to nestalo.

29. ožujak 2019. je za Veliku Britaniju važan datum. Što će doći nakon toga? Hoćemo li biti isključeni iz programa EU? Što će se dogoditi sa stipendijama? Nadam se da će studenti koji će ovdje studirati dobiti neku vrstu zaštite da bi takvi boravci mogli biti mogući. Ali je još mnogo pitanja.

Bernd Rapp, evangelički župnik njemačke župe East London

Veseli me da sad barem nešto stoji na stolu, makar vijesti javljaju kako je to još daleko od dogovora. Sukobi će postati još žešći. Ali barem imamo nešto konkretno o čemu možemo diskutirati.

Još uvijek kruže različiti scenariji. Ja sam sad dvije godine ovdje i do sad mi još uvijek nije jasno, što zapravo želi Velika Britanija: čini mi se da je to i problem u pregovorima. Jer i Britanci nisu jedinstveni. Ali vlada toliko nepomirljivosti u ovoj zemlji da je teško naći put kompromisa.

Za nas, građane EU u Velikoj Britaniji je veoma teško. Nje jasno koja prava ćemo imati. To se odražava i na moj rad: mnogi Nijemci kažu da će se vratiti u Njemačku jer im je tu previše nesigurnosti. Doduše, svi govore kako će prava nas koji smo ovdje onda i ostati. Ali poruka glasi i kako ništa nije dogovoreno sve dok nije sve dogovoreno. Još uvijek se može dogoditi „tvrdi" scenarij bez ikakvog dogovora i onda i najbolji dogovori više ništa ne vrijede.

Za mene je relativno jednostavno jer imam ugovor koji je vremenski ograničen na šest godina. Ja sam župnik kojeg je poslala Evangelička crkva Njemačke. Ali usprkos tome je to nešto o čemu se svaki dan raspravlja. Nitko ne zna, što će se dogoditi 1. travnja. Život će teći dalje i prvog dana se sigurno neće primijetiti mnogo toga, ali toliko je nesigurnosti. To je naporno. Ne bojim se, ali to je nada sa puno briga. Moja velika nada jest da će se postići sporazum. Trebaju nam jednostavno reći, kako će ići dalje. Ta vječita nesigurnost uništava ljude.