Cestarina i za "žute" ceste

Riječ je o oko 1135 kilometara međugradskih, takozvanih "saveznih cesta" koje se po konstrukciji zapravo uopće ne razlikuju od autoceste i koje se u Njemačkoj zbog svojih žutih prometnih znakova nazivaju i "žute autoceste". I one imaju najmanje dva prometna traka u svakom smjeru, ali ne spadaju u službenu mrežu od oko 13 tisuća kilometara autocesta u ovoj zemlji.

Tih tisuću kilometara zvuči mnogo, ali dionice takvih cesta su razbacane po čitavoj zemlji i izgrađene su samo tamo gdje je postojala potreba. Usprkos tome, vozači kamiona su u posljednjih sedam godina rado tražili takve dionice, jer makar su osiguravale jednaku kvalitetu vožnje, između njih je postojala velika razlika: tamo je vožnja još uvijek bila besplatna.

Tko čeka, taj - izgubi strpljenje

1. kolovoza je tome došao kraj. Sad vozači teretnih vozila i tamo plaćaju istu cestarinu kao i na autocesti - ovisno o težini i nekim drugim parametrima, to je u prosjeku 17 centi po kilometru. Ministar prometa Ramsauer se time nada ubrati još dodatnih 100 milijuna eura godišnje, ali još jednom obećava kako se taj novac neće potrošiti tko zna gdje, nego odakle je i uzet - u izgradnju prometnica. Ukupno, prošle godine je od cestarina za kamione na njemačkim autocestama u državnu blagajnu stiglo oko 4,5 milijarde eura.

Te godine "poštede" za brze prometnice nije bio rezultat velikodušnosti Berlina, nego nade - koja se ipak pokazala kao potpuno iluzorna. Naime, Njemačka se nadala da će na razini čitave Europe doći do nekakvog sporazuma o visini i načinu naplate cestarina. Kada je riječ o kamionima, u 22 od 27 zemalja Europske unije postoji neka vrsta cestarina - ali vlada beznadna zbrka i o načinu obračuna i o cijeni po prijeđenom kilometru.

Kod cestarina stenju i računala

Tako će vlasnika kamiona promet kroz Litvu godišnje koštati oko 260 eura - što je gotovo sitnica u usporedbi sa Danskom, Nizozemskom, Švedskom ili Luxembourgom (!) gdje će ga ta vožnja lako koštati i više od 1.500 eura na godinu. Druge pak zemlje obračunavaju manje ili više po prijeđenom kilometru, ali i samo u Češkoj ta cijena varira od tri pa sve do 38 centi po kilometru.

Sve je već toliko komplicirano da u autoprijevozničkim tvrtkama već moraju zapošljavati posebne ljude koji će obračunavati plaćene cestarine. Jer u nekim zemljama je cestarina oslobođena od poreza na dodanu vrijednost (PDV), a u nekim nije. Tamo gdje se onda još mora obračunati i PDV, mora se znati i koliki je. Jer u Velikoj Britaniji je to 15%, ali u Mađarskoj čak 25%.

I Berlin - i još više Bruxelles - se nadao kako će u čitavoj Europskoj uniji doći do jedinstvenog načina obračuna cestarina. Ali gorka realnost je posve drugačija, i stvar postaje još složenija. Jer sad i sve više gradova uvodi svoju, gradsku cestarinu, od Londona i Milana pa do Bergena u Norveškoj. Čak i u Njemačkoj se grade dionice autocesta po nalogu privatnih investitora - koji će onda i ubirati cestarinu na tom dijelu cesta.

Ukratko, gotovo da više nitko ne gaji nadu u neku europsku suglasnost. Jer ovdje je riječ samo o općim cestarinama, a u obračunu drugih prometnih pristojbi - mostarina, prolaza kroz tunele ili preko posebnih dionica - postoji još veća zbrka i raznolikost. Utoliko se vozači još jedino mogu tješiti kako je u srednjem vijeku - bilo još gore nego u ujedinjenoj Europi.