"Cinema Komunisto" ili film o jednoj nestaloj državi
11. veljače 2011
Mila Turajlić, mlada redateljica je filmom "Cinema Komunisto" već osvojila čitav niz nagrada, a od ovog četvrtka (10.2.) se prikazuje i u kinima u Srbiji. U opsežnom razgovoru s našom suradnicom Žarkom Radojom objašnjava kako je ideja za film došla sasvim spontano. "Ideja za film je rođena onog trenutka kada sam otkrila Filmski grad u Beogradu i zapanjila se činjenicom da u srcu grada postoji jedno mjesto koje je nekada očito bilo vrlo važno, u kojem su se dešavale izvanredno uzbudljive stvari, koje je danas zapušteno i zaboravljeno. To mi je već vizualno bilo zanimljivo, te naherene scenografije i truli kostimi su djelovali na mene emotivno kad sam ih prvi put vidjela i poželjela sam samo dokumentirati to mjesto prije nego što nestane. Shvatila sam da je tu nešto dragocjeno, što je društvo zaboravilo, što bi trebalo na neki način spasiti kako bi makar ostala sačuvana njegova slika.
Sljedeća moja spoznaja u vezi Filmskog grada bila je činjenica da to mjesto vrlo mnogo govori o našem društvu danas, da smo mi u stanju tako odbaciti, zaboraviti i zapustiti našu prošlost da nam do nje ni na koji način nije stalo. Pa ni na razini radoznalosti, da znamo što je bilo prije nas, bez nekih ocjena je li to vrijeme bilo dobro ili je bilo loše. Ta nebriga društva mi je bila veliki motiv da ispričam priču o Filmskom gradu i jugoslavenskom filmu”, kaže za Deutsche Welle redateljica Mila Turajlić.
Svjedočanstvo prohujalih - i filmova i vremena
Film je načinjen od čitavog niza odlično montiranih ekskluzivnih arhivskih snimaka, kadrova iz igranih filmova i svjedočenja ljudi iz vremena kojim se film bavi. Tako publika ima priliku upoznati Titovog osobnog kinooperatera Aleksandra - Leku Konstatinovića i iz prve ruke čuti kako je bilo skoro svako večer puštati filmove Josipu Brozu. Tito je obično gledao preko 270 filmova godišnje. Tu su i neizbježne zvijezde kinematografije nekadašnje države: glumac Velimir Bata Živojinović, redatelj Veljko Bulajić, svoja sjećanja iznosi i Steva Petrović koji je bio zadužen za pratnju stranih filmskih radnika i glumaca koji su snimali u Jugoslaviji, u filmu se pojavljuju i dugogodišnji direktor Avala Filma Gile Đurić i scenograf Veljko Despotović.
Ovaj dokumentarni film je nastajao četiri godine a prethodilo mu je opsežno istraživanje. Zapravo je prvobitna ideja bila baviti se samo poviješću Avala filma, ali se neminovno pretvorio u svjedočanstvo o čitavoj epohi: "Krenula sam istraživati istovremeno Filmski grad i arhivske materijale koji bi predočili sliku tog doba. Istražujući po arhivima shvatila sam, dok sam gledala dokumente o izgradnji Jugoslavije i filmove o izgradnji Filmskog grada, da su te stvari tijesno povezane; da je izgradnja društva išla ruku pod ruku s izgradnjom Filmskog grada. Ideja o izgradnji kinematografije jedne zemlje potpuno je isprepletena idejom o izgradnji novog društva.
Sam film kao medij koji počiva na iluziji, na laži, zahvalna je metafora za istraživanje o jednoj zemlji za koju se sve to također može reći - da je to bio san o jednom društvu koji se zasnivao na pozornici i onom što je sakriveno iza pozornice, koji je imao nekog velikog iluzionista na čelu te konstrukcije”, pojasnila je Turajlić.
Na slijedećoj stranici: Naravno, taj iluzionist je bio - Josip Broz Tito
Glumac, scenarist i režiser Josip Broz
Taj iluzionist je bio osobno Josip Broz Tito i prvi put se mogu vidjeti prizori gdje Tito nije oklijevao intervenirati u sadržaje filmova koji se snimaju u Jugoslaviji.
"Nisam ni sanjala da ćemo naći toliko dokaza o Titovom angažmanu u filmu. Shvatila sam da kroz anegdote njegovog kinooperatera možemo dobiti veoma dobru sliku o tome kako je Tito doživljavao film, kako je uopće izgledalo biti u njegovom okruženju, a baviti se filmom. Ti papiri na koje sam nailazila su mi bili pravo otkriće; od svih telegrama koje su njemu slali, na primjer da iz laboratorija izlazi prva kopija filma i slično. Onda sam našla scenarije filmova među njegovim papirima. Njegovi komentari pisani na rubovima su se odnosili na vjerodostojnost scenarija, ne na to kako je on osobno prikazan, nego je li to povijesno točno ili nije.
Zaprepastilo me, kad već pričamo o filmu kao propagandi, vidjeti stupanj do kojeg je njima bilo važno da se sve prikaže vjerodostojno. Nisam očekivala tako nešto, jer sam partizanske filmove doživljavala kao neku vrstu propagande. Postoje, recimo, zapisi razgovora Tita s filmskim ekipama pa im on direktno objašnjava što mu se sviđa, a što ne. Već rane 1954. godine kada je izaslanstvo došlo kod njega, spomenuo je film "Slavica” rekavši kako 'nije loše raditi te partizanske filmove, ali ih možda ne treba raditi tako jednodimenzionalno'. Ima trenutaka kad se delegacija, recimo, požalila na lik njemačke liječnice u jednom filmu, da je previše pozitivno prikazana. Tito je rekao da ne, da tim stvarima treba dati slojevitost i kako Nijemce ne treba prikazivati isključivo kao negativce. Stupanj u kojem je on prihvaćao složenost tih tema meni je bio zanimljiv”, kaže Mila Turajlić.
Jugonostalgija na velikom ekranu?
Film je tek počeo svoj festivalski i kinematografski život. Na redu su premijere diljem svijeta. U ožujku će film vidjeti i publika u Sloveniji na festivalu dokumentarnog filma u Ljubljani, a ovog ljeta slijede premijere u Hrvatskoj, BiH, Makedoniji i na Kosovu. Ipak, film je već podijelio publiku i u Srbiji: mnogima se dopao, ali su mu i zamjerali kako je jugonostalgičan i da ne pokazuje dovoljno jasno način na koji se tadašnji režim obračunavao s filmašima koji se ideološki nisu uklapali u njihovu socijalističku ideologiju. Mlada redateljica ističe: "Što se tiče mojih osobnih osjećaja prema Jugoslaviji, sebe nikada ne bih opisala kao jugonostalgičara. Mislim da val jugonostalgije koji se i danas osjeća, mnogo više govori o društvu u kojem se nalazimo nego o toj zemlji, mnogo više oslikava beznađe u kojem se naše društvo našlo danas. Prema Jugoslaviji iskreno osjećam zavist. Zavidim ljudima koji su živjeli u toj zemlji, jer su živjeli u društvu u kojem je većina - ako ne i svi - bila dio zajednice. Nije bilo bizarno niti čudno pozvati nekoga da ode graditi most za svoju zemlju, niti da ode graditi prugu zato što ta pruga njegovoj zemlji treba.
Taj osjećaj da se gradi nešto što je u interesu zajednice, a ne samo pojedinca, da postoji ideal poput bratstva i jedinstva, to su plemeniti ideali... Zavidim im što su živjeli u takvom društvu jer mi se čini da danas, ako želite uraditi nešto besplatno i za opću dobrobit društva, da bi ljudi vrištali od smijeha. Zavidim im na nedostatku cinizma, manjku potrošenosti. Čini mi se da mi, za razliku od njih, živimo u potpuno bezidejnom društvu, društvu koje ne zna što bi htjelo biti. To je moja emocija vezana za tu Jugoslaviju; jednostavno im zavidim na tome što su živjeli u ideji, makar se ta ideja kasnije otkrila kao lažna, neizvodiva. Čini mi se da je ljepše živjeti u snovima nego ovako.”
"Mi stalno brišemo dijelove naše prošlosti"
Ipak, u vremenima u kojima i ratovi i zbivanja u devedesetima mnogima izgledaju kao da su se događali nekom drugom, ekipa oko 32-godišnje redateljice filma "Cinema Komunisto" se pozabavila vremenima iz doba kada ona još nije bila ni rođena, u želji oživjeti ta sjećanja. Jer Mila Turajlić ima osjećaj da vlada naredba - zaboraviti Jugoslaviju: "Imam strašan otpor prema odbacivanju Jugoslavije. Ideja da na isti način, na koji su komunisti 1945. došli i izbrisali Kraljevinu Jugoslaviju, devedesetih dođu ljudi koji na isti taj način otpisuju tu zemlju. Mi opet krećemo od nule, kao da se SFRJ treba stidjeti, taj diskontinuitet u našoj prošlosti mi stalno smeta. Imala sam potrebu reći zašto mi to smeta, zašto je to tema koja je vrijedna analize. Želim rekonstruirati tu zemlju, barem za sebe. Za mene istraživanje filmova nije bio pokušaj ući u povijest i teoriju filma, ja sam to doživjela kao album obiteljskih fotografija u kojima sam tražila slike svog djetinjstva, svoje prošlosti, baš zbog toga što imam osjećaj da mi je to netko nasilno oduzeo.”
„Povijest filma je povijest moći stvaranja povijesti”, rečenica francuskog filozofa Jacquesa Rancièrea uvodi gledatelje u 100-minutnu povijest jedne zemlje. Je li ona bila dobra ili loša, stvar je osobnog osjećaja svakog pojedinca, no ne može joj se odreći pravo da je - postojala.
Autorica: Žarka Radoja
Odg. ur.: A. Šubić