Crno-bijela slika stranaca u njemačkim medijima

Mesut Özil je njemački reprezentativac turskog podrijetla. On je idol mnogih mladih Nijemaca koji nisu njemačkog podrijetla. "Od početka je bilo jasno da ću igrati za Njemačku. Međutim, ne mogu se sâm pozvati. Sada sam sretan što sam nominiran", rekao je Özil nakon što ga je njemački izbornik Joahim Löw pozvao na igranje u nacionalnoj vrsti.

Ali osim dobrih nastupa za reprezentaciju, nastup Özila imao je povoljan efekt i po integraciju migranata u njemačko društvo: od 2009. godine, otkako je on u njemačkoj reprezentaciji, mnogi mladi u Njemačkoj turskog podrijetla (bez obzira imaju li još tursku putovnicu ili već njemačku) nose njegove dresove sa njemačkom zastavom. Mesut Özil je primjer da se u medijima pozitivno govori o migrantima.

'Bad guys' i žene kao žrtve

Ali tome nije uvijek tako. Margreth Lünenborg, profesorica novinarstva na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, kaže da se od terorističkih napada 11. rujna vrlo često u medijima govori o opasnim strancima. „Uglavnom su to muškarci. Međutim, kada njemačke dnevne novine pišu o ženama, onda se one često predstavljaju kao žrtve“, kaže Lünenborg. "Žrtve patrijarhalnog tlačenja njihovih kultura ili dominantnog njemačkog društva u kojem nema mjesta za strance."

Drugačije je u lokalnim novinama, na primjer u Berlinu ili Rurskoj oblasti gdje živi veliki broj migranata. Margreth Lünenborg kaže da se u izvještavanju ovih medija žene stranog podrijatla nazivaju susjedima, samo podrijetlo nije u središtu izvještavanja, a o njima se često govori kao o aktivnim članicama neke sportske udruge ili neke lokalne organizacije angažirane u njihovoj gradskoj četvrti.

Zašto je tako? Profesor komunikologije na Univerzitetu u Jeni, Georg Ruhrmann kaže: "Zato što se na lokalnom nivou bližnji vide u stvarnom stanju. Ljudi međusobno komuniciraju. To je nešto što ne uspjeva u nadregionalnom izvještavanju. A to je važna polazna točka“.

Dug put u medijsku svakodnevicu

Ranije su useljenici u medijima bili samo stranci od kojih se nešto očekivalo i koji nisu imali šta za reći, a pogotovo ne što za tražiti. Danas se stranci više ne predstavljaju kao objekti, to je pozitivna promjena. Ali oni koji nešto traže, koji imaju što reći i dalje vrlo teško nalaze mjesto u medijima. Istina, u posljednja četiri desetljeća je bilo promjena, ali su one spore, kaže Ruhrmann i dodaje: „Taj proces komunikacije ravnopravnih je vrlo spor i težak. To je slučaj i u svim drugim procesima čiji je cilj ravnopravnost“.

Ali nešto se ipak kreće. Svakodnevicu sugrađana stranog podrijetla kao temu izvještavanja nisu otkrili samo lokalni listovi ili žuti tisak. To se dešava i na televiziji, kaže Margreth Lünenborg: „Bilo da je riječ o reality televiziji, sapunicama ili drugim emisijama te vrste tamo je život useljenika mnogo vidljiviji - kao nešto što se u međuvremenu u Njemačkoj podrazumjeva“.

Oni se tu pojavljuju pored Nijemaca i to se doživljava kao nešto što je normalno, nešto samorazumljivo. Jedan od razloga: televizija, prije svega komercijalna, već je useljenike otkrila kao gledaoce i ciljnu grupu za reklame.

Autor: Klaudia Prevezanos/ M. Smajić

Odg. ur.: Z. Arbutina