Dan kada je NATO počeo bombardiranje Srbije

Zračni napadi na Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja se u to vrijeme sastojala od Srbije i Crne Gore, a Kosovo je bilo još u sastavu Srbije, počeli su 24. ožujka 1999. nešto prije 20 sati na osnovu naređenja tadašnjeg glavnog tajnika NATO-a Javiera Solane. Vlada u Beogradu je još iste noći proglasila ratno stanje. Operacija je trajala do 10. lipnja 1999. i završila je potpisivanjem vojno-tehničkog sporazuma o povlačenju jugoslavenske vojske i policije s Kosova.

Akcija NATO-a, koju je Vlada Slobodana Miloševića odmah nazvala agresijom, uslijedila je je nakon što su prije toga bez dogovora prekinuti pregovori o rješenju krize na Kosovu u francuskom dvorcu Rambouilletu. Prije toga su predstavnici međunarodne zajednice, prije svih EU-a, mjesecima pregovarali s Miloševićem u nastojanju da se okonča represija protiv albanskog stanovništva na Kosovu, da se tadašnja vlada SRJ privoli na povlačenje svojih vojnih postrojbi s Kosova, da se omogući povratak svim albanskim izbjeglicama kojih je tada već bilo više desetaka tisuća te da se međunarodnim promatračima dopusti dolazak na Kosovo.

Masakr u Račku

Milošević je deklarativno na dio zahtijeva pristao, ali konkretno je malo toga doista sproveo u djelo, a u zajedničkom priopćenju izdanom nakon susreta s tadašnjim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom, Milošević je sasvim izričito odbio zahtijev za povlačenjem svojih vojnih jedinica i jedinica specijalne policije s Kosova, opravdavajući to navodnim terorizmom albanskih boraca u redovima UČK.

Istovremeno je nastavljena i represija srbijanskih snaga sigurnosti protiv civilnog albanskog stanovništva, a casus belli, povod za početak ratnih operacija, bio je masakr u kosovskom mjestu Račku. 15. siječnja 1999. je u tom selu ubijeno 45 kosovskih Albanaca za koje se pretpostavlja da su bili civili - među žrtvama su bili i jedna žena, jedno dijete te jedan starac. Nakon toga je međunarodna zajednica izgubila strpljenje s Miloševićevom politikom.

Njemačka ponovo u ratu

U Njemačkoj je malo prije toga na vlast izabrana nova crveno-zelena koalicijska vlada Socijaldemokrata i Zelenih, s kancelarom Gerhardom Schröderom i ministrom vanjskih poslova te vicekancelarom Joschkom Fischerom. Oni su također nakon masakra u Račku došli do zaključka da diplomatska sredstva više nisu dovoljna za odvraćanje Miloševića od agresivne politike, te su dali svoj pristanak na vojnu intervenciju.

To je istovremeno značilo i otvaranje sasvim novog poglavlja u njemačkoj vanjskoj politici. Dok se zemlja naime prije toga desetljećima, opterećena teškim bremenom nacističke prošlosti, sustezala od bilo kakvog sudjelovanja u borbenim akcijama NATO-a, sada je mirovna parola "Nikada više Auschwitz!" shvaćena i kao obaveza spriječavanja zločina u drugim zemljama. Socijaldemokrati i Zeleni, dugo godina glavni protivnici militarizma u zemlji i svijetu, došli su do zaključka da Njemačka više ne smije stajati po strani, već da se mora aktivno uključiti u vojni intervenciju.

Milošević propušta posljednju šansu

Na posljednjem susretu tadašnjeg američkog diplomate Richarda Holbrookea sa Slobodanom Miloševićem u francuskom Rambouilletu u ožujku tadašnji predsjednik SRJ nije pristao na sporazum koji je uključivao vraćanje autonomije Kosovu, povlačenje srbijanske vojske sa Kosova, razoružanje albanske UČK i raspoređivanje mirovnih snaga NATO-a na Kosovu. Nakon toga su zemlje članice NATO-saveza donijele odluku o početku napada na Saveznu Republiku Jugoslaviju, mada za to nisu imali pristanak Vijeća sigurnosti UN-a i iako su se toj intervenciji suprotstavljale i Kina i naročito Rusija.

U bombardiranju koje je bez prekida trajalo 78 dana izvedeno je oko 38.000 borbenih akcija na čitavom području Srbije i Kosova. Glavni cilj napada bila su vojna postrojenja, kasarne, skladišta oružja i municije te vojna infrastruktura Srbije, cilj je bilo slabljenje bojevog potencijala Vojske Jugoslavije. Naročito u drugoj polovici vojne akcije su također teško oštećeni infrastruktura te privredni objekti na području Srbije. U nekoliko slučajeva su također u zračnim napadima stradale škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće te spomenici kulture.

Žrtve, razaranja

Broj poginulih tijekom ojne intervencije NATO-a se, ovisno o izvorima, procjenjuja na 1200 do 2500 ljudi, te boj ranjenih na oko 5000. I o materijalnoj šteti koja je nanijeta Saveznoj Republici Jugoslaviji tijekom bombardiranja postoje različiti podaci. Tadašnje vlasti u Beogradu procijenile su štetu na oko stotinu milijardi dolara i zatražile nadoknadu od zemalja članica NATO-a. S druge strane je međutim grupa ekonomskih stručnjaka G17 štetu procijenila na 29,6 milijardi dolara.

Bombardiranje SR Jugoslavije je okončano 10. lipnja, usvajanjem Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Dan ranije su predstavnici Vojske Jugoslavije i NATO-a u Kumanovu potpisali Vojno-tehnički sporazum, kojim je precizirano povlačenje snaga Vojske Jugoslavije s Kosova i ulazak na to područje međunarodnih mirovnih vojnih snaga. Prema procjenama se na Kosovo nakon toga vratilo oko 750.000 protjeranih Albanaca, ali ga je istovremeno napustilo i viüe od 100.000 Srba.

Autor: Zoran Arbutina (agencije)

Odg. ur.: Željka Telišman