De Kerchove: 'Teror i dalje prijeti Europi'

11. ožujka 2004. bio je crni dan i za Europu i za čitav svijet. U terorističkom napadu na željezničku kompoziciju u Madridu je poginula 191 osoba, više od 2.000 ih je povrijeđeno.

Odmah nakon toga je Europska unija imenovala koordinatora za borbu protiv terora. Prvo je to bio Gijs de Vries koji je demonstrativno dao ostavku 2007. žaleći se na nedostatak želje za suradnjom među zemljama Europske unije i slabašne ovlasti kojima raspolaže. Nakon toga je imenovan Gilles de Kerchove, belgijski profesor europskog prava i dugogodišnji savjetnik i vlade i Vijeća Europe u pravnim pitanjima. S njime smo razgovorali povodom 10. obljetnice napada u Madridu.

Deutsche Welle: Bi li se ovakav napad danas mogao ponoviti? I tko bi ga mogao počiniti?

Gilles De Kerchove: Rekao bih da se prijetnja nakon Madrida i nakon 11. rujna 2001. uvelike promijenila. Tada smo bili suočeni s dobro strukturiranom organizacijom Al Kaide koja je funkcionirala kao multinacionalna kompanija. Danas se to potpuno promijenilo. Imamo malih, neovisnih izdanaka Al Kaide u svim mogućim krajevima svijeta. A imamo i takozvane usamljene vukove koji djeluju bez potpore Al Kaide. U posljednje vrijeme pratimo sve više Europljana koji odlaze u Siriju i tamo se obučavaju u borbi. To je sve veći izazov i za Europsku uniju.

Je li islamistički teror još uvijek najveća prijetnja ili glavna prijetnja potječe i iz drugih skupina?

Ne, teroristi inspirirani Al Kaidom su još uvijek najveća prijetnja.

Pitamo zato jer ima i sve više napada desničarskih ekstremista poput krvoprolića koje je počinio Anders Behring Breivik u Norveškoj 2011.

Da, ali to nije ista razina. Imamo počinitelja iz redova ekstremne desnice koji su u Njemačkoj ubijali doseljenike i slučaj Breivik. Na tom području bismo možda trebali učiniti nešto više. Ali ja ne bih govorio niti o islamističkom teroru, jer sam vrlo oprezan kada se terorizam povezuje s nekom vjerom. Ali bih rekao kako je prijetnja Al Kaide još uvijek najveća.

Oko Europe ima mnogo žarišta oružanih sukoba. Kako se to odražava na sigurnost u Europskoj uniji?

Vidimo kako su režimi u velikom broju država propali i to povećava prijetnju. Znamo da terorističke skupine biraju takve zemlje kako bi se pregrupirale, trenirale i opet ojačale. U iduće vrijeme će u žarištu naše pažnje ostati zemlje Arapskog proljeća. U mnogima od tih zemlja su u tim promjenama oslabljene i sigurnosne institucije jer se demokracija tek stvara. To je veliki izazov, jer su teroristi vrlo mobilni. Težište je Afganistan, možemo spomenuti i Irak, ali tu su i Sirija, Egipat i Sinajski poluotok gdje se formiraju mnoge terorističke organizacije. I Libija je slaba zemlja koja se jedva uspijeva osoviti na noge.

Devet godina bez velikih napada

Prije deset godina se svaka država članica Europske unije sama borila protiv terorizma. Možete li reći da je europska suradnja postala bolja? Zašto se smješkate?

Pa zato što me pitate da ocijenim svoj vlastiti rad. Ali doista smo postigli veliki napredak, kako u konceptu, tako i u praksi. Imamo zajedničku, europsku politiku kojom možemo mobilizirali policiju i sudske službe, mnogo ulažemo u prevenciju i budnost. Više pomažemo, tu mislim i novčano, trećim zemljama kako bi ih osposobili u borbi protiv terora. Ali istovremeno, svaka zemlja članica je ostala sama odgovorna za svoju sigurnost. Tu je Sporazum iz Lisabona sasvim jasan: EU pomaže članicama, ali mi ih nećemo nadomjestiti.

Možete li reći kako su proteklih godina spriječeni teroristički napadi zbog bolje suradnje?

Da, naravno. Sve države članice su zbog bolje suradnje bile u stanju spriječiti konkretne napade. O tome ne govorimo uvijek u javnosti jer u nekim slučajevima i istraga treba ostati u tajnosti. Ali nakon napada u Madridu 2004. i u Londonu 2005. nije bilo velikih terorističkih napada. To nešto govori samo za sebe.

Amerika nam treba i mi trebamo Amerikancima

Ključ za uspjeh je sigurno i suradnja sa Sjedinjenim Američkim Državama. Ali mnogi su uzbuđeni zbog masovnog prikupljanja osobnih podataka od strane NSA-a, ali i europskih obavještajnih službi. Je li to doista nužno?

To je dobro pitanje. Mi trebamo suradnju sa SAD-om i zalažem se da ta suradnja postane još bolja. Mi trebamo tu suradnju, a treba je i SAD. S druge strane su otkrića Edwarda Snowdena otvorila mnoga pitanja i to jest problem. Želimo da SAD bolje zaštiti privatnost i podatke o Europljanima.

Nakon skandala s američkom tajnom službom čuli su se prijedlozi da Europska unija osnuje vlastitu takve vrste. Što mislite o tome?

Europski Sporazum iz Lisabona ne predviđa takvu instituciju. Izrijekom se kaže kako je svaka država članica sama odgovorna. A trenutno 28 država članica nije spremno to mijenjati. Ne znači da se to u budućnosti neće promijeniti, ali se bojim da će to biti tek kad ja budem u mirovini.

Možete li, deset godina nakon Madrida, garantirati da se takvi napadi više nikada neće dogoditi?

Ne, nema stopostotne sigurnosti. Nitko ne može reći da se tako nešto opet ne može dogoditi. Ali u posljednjih deset godina smo postali mnogo bolji. Razmjenjujemo puno više informacija i djelujemo u mnogim smjerovima. Ali obzirom na oko 2.000 Europljana koji će se vratiti iz Sirije, rekao bih da moramo ostati vrlo budni i biti spremni na sve.