Deda: „Nismo na buvljaku pa da se cjenjkamo“
19. listopada 2018
DW: Vi ste u Prištini nešto ljuti na Thacija u posljednje vrijeme, zar ne?
Ilir Deda: Gospodin predsjednik Kosova je izašao iz političkog konsenzusa i bez ikakvog mandata Skupštine, a njemu po našem ustavnom sustavu treba skupštinski mandat, počeo je destabilizirati i Kosovo i regiju kada je prihvatio ideju Dobrice Ćosića o etničkom principu granica.
Kako ste Vi to shvatili? On čas kaže jedno, čas drugo, čas je za, čas protiv korekcije.
Zato što smo obavješteniji, valjda (smije se, nap. red.). To je jasno. Meni je najvažnije da osamdeset posto ljudi na Kosovu odbacuje taj model finala Kosova i Srbije. Tu su i većinska i sve druge etničke grupe. Imamo permanentni sudar vrijednosnog sustava kojem stremimo i modela koja više naliče na minhensku kapitulaciju Zapada pred Hitlerom 1938. godine.
Znate da je onaj tko prvi spomene Hitlera, izgubio debatu?
Nije izgubio. Mislim da u današnje vrijeme, ako stremimo biti civilizirani dio našeg kontinenta, imamo puno modela iz Europske unije koje možemo preslikati ili adaptirati u finalu Kosova i Srbije. A ako se vraćamo modelima koji su vodili raspadu bivše Jugoslavije i stotini tisuća mrtvih – da ne zaboravimo, Jugoslavija se raspala baš zbog ideologije etničkog razgraničenja – to je propalo. Ne možemo u miru imati tu vrstu modela i finalnog rješenja jer tako niti će se normalizirati odnosi Kosova i Srbije, a i cijeli Balkan će biti bačen u novu krizu na dvadeset godina. Gospoda Thaci i Vučić uz podršku gospođe Mogherini više od godinu dana razgovaraju o ovom modelu, lobiraju po Zapadu.
Obzirom da ste očigledno obaviješteni, hajde recite kakav je to model: da li je to razmjena po modelu sjever Kosova za Preševsku dolinu, radi li se o općini Leposavić, o čemu se ustvari radi?
Do sada sam se suzdržavao od komentiranja informacija o tom modelu jer moramo biti fokusirani na to da ga odbacimo. Čim počnemo govoriti o tome o čemu oni razgovaraju i gdje biti granice po Thaciju i Vučiću, to bi značilo da spremamo javno mnijenje na to.
U Srbiji se unutarnja politička situacija na Kosovu slabo prati. Odavde izgleda da postoje Thaci koji je za „to" i Haradinaj koji je protiv „toga". Da li je to tako ili je malo kompliciranije?
Vi u stvari razgovarate s najglasnijim protivnikom te opcije. Na Kosovu postoji potpuni politički konsenzus i vlasti i oporbe o odbacivanju projekta etničkog razgraničenja. To je dobro. Na Kosovu, za razliku od Srbije, postoje neovisni mediji, jače civilno društvo i jaka opozicija i otvorena i žestoka debata. U ovom slučaju to nije debata, jer praktički ne postoje dvije strane, svi smo na jednoj strani.
Što se onda toliko plašite ako ste svi protiv?
Zato što su u centru procesa gospođa Mogherini i njezin tim i oni guraju ili, kako kažu, „ohrabruju" strane da što prije potpišu bilo što i da sve nas stave pred svršen čin. To je logika cijelog procesa, a vidimo da se sedam godina kasnije nalazimo nigdje što se tiče normalizacije odnosa baš zbog takvog pristupa. To je užasno neodgovorno, a zaprepašćujuće je da gospođa Mogherini šuti na nekoliko zajedničkih apela civilnog društva iz Srbije, sa Kosova i iz regije da se izjasni protiv etničkog razgraničenja. Da bi sve ušlo u normalne tokove trebaju nam transatlantske zemlje na istoj strani.
Čini Vam se da nisu na jednoj strani?
Sada nisu. Trebaju nam i osnovna načela dijaloga kojih nema. I moramo biti sigurni da sporazum koji na kraju bude potpisan – a svima nam je u interesu da završimo ovu priču – naliči na mirovni sporazum, gdje su Kosovo i Srbija predvidljive države jedna prema drugoj i s jasnim putokazom u integracije u EU.
Kažete da treba konačno „završiti priču", ali kako to zamišljate? Da Srbija jednostavno prizna Kosovo i to je to? Da li biste bili spremni govoriti o pitanju imovine i drugim pravima?
Znate, ja iz oporbenog ugla već sedam godina promatram proces. Mi u stvari i ne znamo, zbog netransparentnosti, o čemu se pregovara i o čemu treba pregovarati. Priznanje je jedan od preduvjeta za normalizaciju. Srbija i Hrvatska priznaju jedna drugu, ali nemaju normalne odnose. Zato moramo odgovoriti na to što bi značili normalni odnosi Kosova i Srbije – politički, ekonomski, sigurnosno. Ne možemo gledati jedni na druge kroz prizmu prijetnje. Srbija sada gleda na Kosovo kao na prijetnju i Kosovo gleda na Srbiju kao na prijetnju. Što ćemo raditi bez KFOR-a kad se povuče? Moramo na to odgovoriti.
Pratim naravno diskurs srpskih političara – u Beogradu je stvoren paralelni univerzum koji, iskreno da Vam kažem, nema nikakve veze s realnošću. Nikakve. Na primjer, zašto je problem Srbiji da Kosovo bude dio Interpola? Ako Interpol vodi uključivanju Kosova u efikasnu borbu protiv regionalnog kriminala, što je tu problem? Gdje je problem gospodina Vučića i srpske vlade? Nemamo odgovor. Gdje je problem u punopravnom članstvu u međunarodnim organizacijama kad samo tako Kosovo može i mora ispuniti standarde tih organizacija?
Duboko vjerujem da je veoma važno, kad god taj sporazum bude postignut, da tu postoji i reciprocitet prava – ako Srbi na Kosovu traže veću samoupravu, moramo imati sličan model veće samouprave i Albanaca u Preševskoj dolini kako bi ljudi shvatili kome pripadaju.
Jasna mi je Vaša perspektiva. Iz perspektive Srbije, to je sve davanje nečega i onda se ljudi pitaju a što ćemo mi dobiti?
Pa nismo na pijaci gdje trgujemo.
Politiku se može i tako promatrati. Hoću Vam reći da Vučićeva ideja o razmjeni teritorija kod nekih jeste dobrodošla baš zato što izgleda kao da će Srbija nešto dobiti zauzvrat. Zato Vas i pitam: što je sa imovinom, što je s Gazivodama, što je s Trepčom? Zar nisu to stvari o kojima ozbiljno trebaju razgovarati dvije, kako Vi kažete, susjedne države?
Pa naravno, ali tu imamo francusko-njemački model razgovora o tim stvarima. Ako je Zajednica za ugalj i čelik bila model suradnje, zašto ga mi ne bismo primijenili? Gazivode je tri četvrtine na Kosovu, jednu četvrtinu u Srbiji…
...i sto posto plaćeno iz Beograda…
Ne. Po svim dokumentima Svjetske banke, Federacija je na ime Kosova podigla kredit sedamdesetih. Dakle to je rađeno novcem kosovskih građana. A od 1989. kada je ukinuta autonomija, onda je Srbija to preuzela ne sebe. Ali to je Kosovo samo i uzelo i otplaćivalo i projektiralo. Zato što su Gazivode potrebne ne samo za energetski razvoj Kosova, već i 700.000 ljudi koristi vodu za piće i poljoprivredu. Nije to kao što se u Srbiji postavlja jednostrano i daleko od činjenica. Diskurs moje i tvoje... Voda ne pita tko je pije, Albanac ili Srbin, razumijete? I taj pogled na rješenje situacije, trgovački, kao da smo mi na nekom buvljaku Otomanske imperije i cjenjkamo se što je čije. Ne. To ne može biti budućnost.
Budućnost je kako će ljudi živjeti kad više ne budemo gledali jedni druge kao na neprijatelje. Kako će Srbi živjeti na Kosovu, hoće li se osjećati ravnopravnima i da li će to isto osjećati Albanci u Preševskoj dolini? Znate, imamo fantastične zakone i Ustav, ali to ljudi treba osjetiti. Dinamika međuetničkih odnosa je uvijek žrtva diskursa političkih lidera. Po diskursu u Beogradu, ne vidim da smo blizu sporazuma o normalizaciji odnosa.
Kažete da su EU, odnosno visoka predstavnica Mogherini naklonjeni ideji Vučića i Thacija. Čemu onda služe drame s vremena na vrijeme, odlasci na Gazivode gdje se diže vojsku i policiju, prijetnje, tenzije?
Oni to rade zato što imaju prešutni dogovor – i ovo nije spekulacija – da, ako ne budu mogli nacrtati nove granice mirno, onda će kroz tenzije dovesti do toga. Mislim da su njih dvojica najlošije figure u ovom procesu.
Stvarno mislite da se može početi pucati?
Ako se oni dogovore, da. A oni imaju taj dogovor. Ali im nekako propada, jer im ne damo. Ne damo im mi na Kosovu, ni Albanci ni Srbi, a bome i ljudi u Srbiji, malo njih, ali ipak ni oni ne daju. Meni je žao što u Srbiji nema veće slobode medija da bi ljudi mogli više objašnjavati svoje stavove umjesto što su svakog dana demonizirani od nekoliko ljudi koji vode državu. Na Kosovu je drugačije. Tamo je prošlo vrijeme kada moglo nešto uraditi na diktat…
Mnogi vole tumačiti događaje u političkoj Prištini pod prizmom novog tribunala za zločine UČK. Smatra se da se mnogi viđeniji političari plaše da će morati pakirati kofere za Haag.
Znate kako, ako se bilo tko na javnoj funkciji plaši da će završiti na Specijalnom sudu, bolje je da odmah podnese ostavku i ne drži Kosovo taocem svoje nesigurnosti i straha. Kosovo se dosta politički promijenilo i tamo je jako blizu smjena generacija političara, što je vrlo važno za kosovski istinski zaokret prema Zapadu.
*Ilir Deda, rođen 1976., je zastupnik oporbene liberalne stranke Alternativa u kosovskom parlamentu. Pokret Samoopredjeljenje, s kojim je u prošlom mandatu ušao u parlament, napustio je zbog neslaganja s nasilnim akcijama. Deda predaje javnu politiku na Sveučilištu za biznis i tehnologiju u Prištini. Prije ulaska u politiku dugo je radio u nevladinom sektoru, predvodeći Kosovski institut za istraživanje politike i razvoj (KIPRED), a bio je i analitičar Međunarodne krizne skupine i savjetnik bivše kosovske predsjednice Atifete Jahjage i bivšeg premijera Bajrama Redžepija.