Desnoradikalna djeca "normalnih" roditelja

„To je razdoblje zasigurno bilo najteže u mom životu; neprospavane noći, suze, depresija…dvije godine pakla“, ovim riječima Kaijeva majka opisuje vrijeme koje je on proveo u desno radikalnim krugovima. „Ovakve su reakcije tipične za majke. One se bore za svoje dijete, aktivno traže pomoć, dok očevi najčešće o svojim brigama ne govore i jednostavno se nadaju da će 'ova faza već proći sama od sebe'“, objašnjava Claudia Hempel, autorica knjige „Kada djeca postanu desni radikali“.

"Dovoljna je sama glazba..."

Na njoj je radila više od dvije godine a najduže je kako kaže, trajala potraga za roditeljima koji bi o ovoj temi bili spremni otvoreno razgovarati. Naime, ukoliko sami ne dijele rasistička i nacionalistička stajališta, ako i sami nisu pristalice nasilja i mržnje prema strancima, hendikepiranima i članovima nekršćanskih vjerskih zajednica, tada se ovi roditelji toliko srame da gotovo ni sa kime o svojoj djeci ne žele govoriti. „To i nije toliko čudno. Pitaju se u čemu su pogriješili, krivicu traže kod sebe, u svom odgoju a ukoliko i potraže pomoć, najčešće je ne dobivaju. Naprotiv, škole i razni socijalne ustanove, krivicu doista i prebacuju na njih, na kućni odgoj i situaciju u obitelji“, kaže Hempel. Slično je bilo i kod spomenute majke mladića Kaia; kada je zatražila pomoć, socijalni radnici su joj rekli kako je za „skretanje s puta“ njezinog sina, kriva sama, odnosno, razvod braka.

Međutim, hoće li neka djevojka ili mladić postati pristaše neonacista ili nekih sličnih grupacija, to ovisi o mnogo čimbenika. Jedan od najčešćih i najtipičnijih razloga je – pubertet. Naime, kako kaže Reiner Becker, politolog iz Marburga, u pridruživanju desno radikalnoj sceni, mnogi mladi vide idealan način pobune protiv roditelja, ustaljenih vrijednosti puno bolji od bilo čega drugog. Ono što je međutim posebno zabrinjavajuće je činjenica da pubertet počinje sve ranije a time se i donja dobna granica pomiče; dok su prije djeca u 13 ili 14 godini pristupala neonacističkim grupama, danas se već može govoriti o desetogodišnjacima.

Pri tome oni stariji desno radikalni aktivisti, kako kaže Becker, djecu za svoje ideje vrbuju već na igralištima i to najčešće glazbom. „Jedan neonacist s kojim sam razgovarao i koji se nalazi u zatvoru otvoreno mi je rekao da je glazba dovoljna sama po sebi. Ako slušaju određene poruke ujutro, u podne u školi i uvečer prije spavanja, prije ili kasnije će početi u njih vjerovati“, priča Reiner Becker.

Pomoć je teško naći

Slično je bilo i kod Kaija. Kako je tek puno kasnije ispričao svojoj majci, njemu i jednom njegovom prijatelju, neonacisti su pristupili na igralištu. U početku su im nudili cigarete i pivo i odnosili se prema njima kao prema odraslima. Ubrzo nakon toga, Kai je počeo nositi odjeću kakva se nosi u ovim krugovima, određene simbole koje njegovi roditelji nisu razumjeli pa tako niti prepoznali. Tek kada je u svojoj sobi počeo glasno slušati glazbu koja poziva na nasilje i na mržnju i kada je među njegovim stvarima pronašla i bejzbol palicu i nož, njegova je majka polako počela shvaćati o čemu je riječ.

„To je tipično. Većina roditelja ne može povjerovati u činjenicu da su njihova djeca desni radikali ili neonacisti. Oni ne dijele ta uvjerenja i šokirana su kada uoče ovakve promjene kod djece. Pri tome moram reći da sam tijekom rada na mojoj knjizi bila jako iznenađena time da mnogi mladi ne potječu iz nekih razrušenih obitelji, već iz sasvim „normalnog, srednjeg sloja“, obitelji koje žive u kućama s vrtom…“, kaže autorica Claudia Hempel.

I vjerojatno upravo iz tog razloga, mnogim se roditeljima oči otvore tek u trenutku kada na vratima stoji policija ili netko iz Ureda za ustavni poredak. Tek tada nastaje drama koju roditelji, kako kaže Hempel, nisu u stanju sami riješiti i kreću u potragu za pomoći. No, dok nju uspiju dobiti, prolazi u pravilu mnogo vremena. I spomenuta majka je morala pročešljati pola zemlje dok konačno nije pronašla savjetovalište specijalizirano za pomoć roditeljima čija su djeca „zapela“ u neonacističkim grupama. „To je toliko apsurdno. Njih je teško naći, ne postoje ni oglasi u novinama, ni plakati, ništa što bi upućivalo da ovakve ponude postoje a zapravo bi trebale biti posvuda“, kaže ona.

Organizacija koja je njoj pomogla, sada pomaže i Kaiju da napusti svoju desno radikalnu grupu; što i nije tako lako obzirom na strah i prijetnje kojima je izložen. „Ono što je najvažnije je zapravo djetetu, odnosno, mladoj osobi objasniti – to što ti radiš, u što vjeruješ, ja u potpunosti odbijam; mislim da su tvoji stavovi u osnovi krivi, da stoje u suprotnosti s načelima demokracije i poštivanja čovjeka. No, usprkos tome, ti si moje, naše dijete i ja te kao takvo volim“, kaže Claudila Hempel.

Autor: Andrea Grunau/Željka Telišman

Odg.ured: Nenad Kreizer