Devet godina je dovoljno da umre i nada

Atikulah iz Kabula je u vrijeme terorističkog napada imao nepunih dvadeset godina. No i danas se dobro sjeća tog dana, koji će izazvati rat i vojnu invaziju njegovog rodnog Afganistana. Televizije i slika terorističkog napada nije bilo, jer su talibani oštro pazili da se nigdje ne objavljuju fotografije, a posebno ne iz inozemstva. I bez suvremenih medija, talibani su ipak objavili stanovništvu kako je 11. rujan "dan radosti", jer je Svevišnji kaznio "najvećeg neprijatelja islama" - Sjedinjene Američke Države.

Nakon toga nije dugo potrajalo do rata i napada saveznika na Afganistan. Atikulah se sjeća: "Posljednji dani vladavine talibana su bili osobito jezivi. Tada su strijeljali ljude na ulicama, bez procesa i pod najbesmislenijim optužbama. Ja sam osobno bio svjedok nekoliko strijeljanja na ulici."

Kako je sada?

Atikulaha, i mnoge druge njegove sugrađane u Kabulu i Afganistanu, nije dugo trebalo uvjeravati o licemjerju "duhovnih vođa" i tadašnjoj strahovladi talibana, o zatvorima iz kojih se više nije izlazilo, o korupciji i strahu u kojem je svatko morao živjeti. No kada ga se pita kako mu je danas, devet godina nakon kraja tog režima, Atikulah je oprezan na riječima: "Nema dvojbe da posao u Afganistanu danas bolje ide nego prije deset godina. Ali život se za mnoge nije promijenio. Zašto se daju sva ta obećanja, koja niti približno nisu izvršena? Ljudi se ne mogu osjećati sigurno čak niti u Kabulu, a da ne govorimo o drugim mjestima."

"Jednostavno ne mogu razumjeti!"

Nakana Amerikanaca i međunarodnih snaga kada su kretali u rat, u Afganistanu je zvučala jednostavno: svrgnuti režim talibana koji je otvoreno podržavao Osamu bin Ladena i njegovu terorističku organizaciju, uništiti i uhititi odgovorne za teroristički napad - i onda pomoći samim Afgancima da grade bolju budućnost.

U tom planu se pak pokazalo kako baš ništa nije jednostavno: devet godina kasnije rat i dalje traje, teroristički vođa nije uhićen, a borbe postaju sve žešće. Stanovnici Afganistana jednostavno ne razumiju kamo to sve vodi. "Vidim da svakog dana sve više raste razočarenje. Ljudi sve više gube povjerenje da ova vlada i međunarodne snage mogu osigurati sigurnost. Jednostavno ne pronalaze odgovor na pitanje, zašto toliko mnogo država čiji su vojnici u Afganistanu ne mogu riješiti problem", priča Atikulah.

Gdje odlazi taj silan novac?

S druge strane, i talibani su sve glasniji. Oni Afganistancima nude odgovor kako međunarodnim snagama nije niti u interesu da u Afganistanu zavlada mir - o blagostanju da i ne govorimo. U tu zemlju se navodno slijevaju milijarde dolara, ali nitko na ulici Kabula ne zna u čije džepove taj novac odlazi. U njihove, posve sigurno - ne! Uz sve priče o korupciji, kriminalu i nesposobnosti ove vlade koja uživa međunarodnu potporu, život u Afganistanu postaje sve teži.

Muhamad Hamed potječe sa sjevera zemlje. Došao je u Kabul kako bi nešto zaradio, ali i kako bi utekao od opasnosti. I on je čuo da talibani šire područje kojem upravljaju, ne samo na jugu nego i kod njega, na sjeveru Afganistana.

Sada radi i stavlja na stranu koliko može - ali ne više kako bi sagradio kuću, kupio stoku ili pokrenuo kakav mali posao. Sada, zajedno s drugovima, štedi za polovni kalašnjikov. Muhamad je uvjeren kako mu ne preostaje ništa drugo, jer će građanski rat tek eskalirati. Oružje mu je potrebno da, u slučaju nužde, obrani sebe i svoju obitelj. Na vladu u Kabulu i na međunarodne snage - Muhamad više ne računa.

Autor: Ratbil Shamel, DW program za Afganistan (aš)

Odg. urednica: Marijana Ljubičić