Djeca puno razmišljaju o smrti

Za Maxa smrt nije crna, nego zelena. Zelena kao ogromno nogometno igralište na kojem može igrati nogomet do besvijesti. Tom smatra da je u svijetu mrtvih moguće hodati po vodi, dok se Sophie vidi kako juri kroz šume jašući konja. Iako svih trideset i četvero osnovnoškolaca iz Dürena pored Aachena ima različitu sliku o odlasku na vječna počivališta, svi se u jednome slažu: da se život nakon smrti u nekom drugom "obliku" nastavlja.

"Djeca često razmišljaju o smrti", ističe Uschi Keller, članica pokreta za njegu umirućih u Dürenu: "Žele o toj temi znati više nego što roditelji misle". Kako bi zadovoljila njihovu znatiželju, umirovljena 62-godišnjakinja sudjelovala je, zajedno s pet drugih volontera, u petodnevnom projektu na temu "Smrt i tugovanje" u jednom razredu u Aachenu.

Tko pita, ne skita

Uschi Keller jedna je od tristo aktivnih volonterki i volontera uključenih u projekt Akademije za brigu o umirućima. Projekt je inicirala Bettina Hagedorn koja kaže da djeca pozitivno reagiraju na informativni "tečaj o smrti", dok su roditelji i učitelji često skeptični: "Oni se boje da su djeca još premala za tu temu i da će u njima probuditi previše strahova".

Pritom se većina osnovnoškolaca već susrela sa smrću: ili jer su ostali bez nekog člana obitelji i kućnog ljubimca ili su u dodir s njom došli preko medija. "Djeca osjećaju da je ta tema kod kuće tabu. Učitelji nisu sigurni kako joj pristupiti u nastavi, stoga je cilj projekta upoznati djecu s pojmom smrti, objasniti im razliku između smrti i 'prividne smrti' i ono najbitnije, naučiti ih da je smrt sastavni dio života", objašnjava psihologinja Hagedorn i ukazuje kako djeca mogu tijekom "tečaja" dobiti i konkretne odgovore na pitanja: je li smrt boli, koliko je dubok grob pokojnika, zašto se lijes raspada i od čovjeka na kraju ostaju samo kosti.

Smrt je dio života

U pet različitih nastavnih jedinica osnovnoškolci se bave temom smrti i tugovanja. Najprije se upoznavaju s prirodnim ciklusom rađanja i prolaznosti. Kako bi taj proces bolje vizualizirali, na nastavi uspoređuju svoje starije fotografije s aktualnima i čude se koliko su se promijenili i porasli. Kada na red dođe tema bolesti i patnje, onda se u nastavu uključuje i liječnik. "To djeca posebno vole", priča Uschi Keller. Obično mu postavljaju pitanja poput: zašto smo ponekad prehlađeni, zašto ljudi umiru od AIDS-a ili raka i jesu li i njemu samome neke bolesti gadljive?

Tek trećega dana voditelji se ozbiljnije posvećuju temi smrti. Gledajući filmove i diskutirajući djeca uče što su hospiciji, što radi pogrebnik te kako se u drugim religijama vidi život poslije smrti.

Uče i kako pružiti utjehu

"Djeca su otvorena i znatiželjna", ističe Uschi Keller dodajući kako tijekom ovog projekta uče puno toga novoga jedni o drugima. Tako sada recimo znaju da na Mohammedovom nebu živi s anđelima Alah, ali da to Mohammed iz poštovanja prema svojoj vjeri ne smije nacrtati, da je Lisa tužna jer joj je nedavno umro djed i da Paulova mama ima rak, pa se Paul jako brine za nju. "Projekt je zbližio učenike. Mnogi su nam učitelji kasnije ispričali da je stvorio bolju klimu u školi", kaže Hagedorn.

Djeca osim teorije uče i kako u takvim situacijama pomoći sebi i drugima. Upravo se posljednje dvije nastavne jedinice "Biti tužan" i "Utjeha i pružanje utjehe" bave tom tematikom. A tu se onda uči da se utjeha može naći u crtanju, pisanju pisama, sađenju sadnica, posjećivanju. "U središtu je uvijek nada da iza svakog rastanka slijedi neki novi početak", zaključuje Uschi Keller.

Autorice: Sabine Damaschke/ Doroteja Jaković

Odg. ur.: D. Dragojević