Djeca vojnici - kad ih džungla proguta
14. svibnja 2009
Onaj koji u sjevernoj Ugandi glasno izgovori ime Josepha Konyja doživjet će da od njega u strahu bježe djeca, majke briznu u strašan plač, očevi ljutito stišću šake. Konyjeva tzv. "Gospodnja vojska otpora" poznata je po tome da je do sad otela na tisuće djece. Okrutnim metodama pripadnici ove vojske obučavaju djecu u bezobzirne vojnike. Dvadeset jednu godinu Kony se borio s vladinim snagama u sjevernoj Ugandi. Prije nekoliko godina se sa svojim dječjim regrutima preselio u susjedni Kongo. Tamo je reorganizirao svoju vojsku sustavno otimajući i tamošnju djecu.¸
Ne ispušta djecu iz vida
Ispred jedne zemljane kolibe djeca se igraju sa starom gumom od bicikla. Prijepodne u Dungu, selu na sjeveroistoku Konga. Zapravo je to vrijeme kad bi djeca trebala biti u školi. No sve su škole na tom području zatvorene. Kisala, otac zaigranih dječaka zabrinuto sjedi u sjenci mangova drveta. On svoju djecu ne pušta iz vida ni na trenutak.
Pored njega stoji njegov najstariji sin Richard. Ovaj osamnaestogodišnjak odsutno grize nokte. Njegova braća ga pokušavaju razonoditi. Bez uspjeha. Richard ne reagira. Prazno gleda ispred sebe. Richard je istraumatiziran: ne jede, ne može spavati, priča malo. Proživio je pravu strahotu.
Danima zavezani lutali džunglom
Kao i svakog dana, direktor richardove škoole dolazi u posjet. Bien Aime Mihidipako sjeda pored zamišljenog mladića i razgovara s njim. Mihidipako je sam vidio što su Richard i njegovi školski prijetelji morali proživjeti."Bilo je pola jedan poslije podne. Izneandili su me uzvici. Istrčao sam iz ureda. Na dvorištu su bili pobunjenici naoružani do zuba. Ušli su u razred. S užasom sam gledao kako nose sa sobom dugački konopac. Jedno za drugim vezali su djecu za taj konopac."
Vezano kao robovi, 60 djece morlao je napustiti školu. Danima su lutali korz džunglu. Pobunjenici su tako 20 goidna otimali djecu u sjevernoj Ugandi. Dječake su uvježbavali za vojnike, a djevojčice redovito silovali.
Sada "Gospodnja vojska otpora" Josepha Koyija sustavno otima djecu u Kongu. Takvu kao što je bio Richard, koja nemaju pojma tko je Kony. "Telefonirao je preko satelitskog telefona. Kad nas je ugledao, prekinuo je. Približio se da bi nas bolje vidio. Nisam znao tko je on. Netko je upitao: 'Naš vođo Kony jesi li zadovoljan?' On je odgovoiro: 'Da vrlo sam zadovoljan izborom'".
Vježbaju ih dok ih ne slome
Pobunjenički vojnici skoro su svi bili oteti kao djeca. U logorima za obuku odrasli lome volju djeci. Primoravaju ih na ubijanje, kasnije ih stalno potiču na to. Na kraju djeca ubijaju svojevoljno kako bi se popeli u pobunjeničkoj hijerarhiji.
Richard je tu hijerarhiju sam doživio. Kao "gušter" dodijeljen je da bude rob jednom muškarcu. Ujutro mu je morao spremati krevet. Po cijeli dan je radio na polju. Navečer je donosio vodu da bi se njegov vlasnik moga okupati. Morao je skupljati drva i kuhati. I svakog je dana živio u strahu da će biti ubijen. "Dvoje djece je pokušalo pobjeći. Pobunjenici su ih uhvatili i doveli pred nas. Mačetom su im odrubili glave. Umrli su pred našim očima".
Bijeg u slobodu pod bombama
Konyijava vojska je pozanta po okrutnosti. Zadnjih su mjeseci djeca vojnici kao žedna krvi prošla kroz kongoanska sela. Mačetama su usmrtili skoro tisuću ljudi. Kongoanska i ugandska vojska pokrenule su zajedničku ofenzivu kako bi uhvatile Konyja. Iz helikoptera su bacali bombe po džungli gdje se sumnjalo da se nalaze njegovi vojnici. "Mi djeca smo se bojali. Svakog su dana s neba pale dvije bombe. Pobjegli smo s pobunjenicima u džunglu. Marširali smo skoro pet dana. Onda su me poslali na rijeku po vodu. Tada sam pobjegao. Tako sam sretan što sam ponovno sa svojim roditeljima." Richard je imao sreće.
Autor: Simone Schlindwein/ Snježana Kobešćak
Odg. urednik: Anto Janković