Dječji pakao u zemlji blagostanja

Seoska idila. U malom selu u blizini Berna u zadnjh se pedeset godina malo toga promijenilo. No Roland Begert ne može neometano uživati u ovoj seoskoj idili. Za ovog 72-godišnjaka jedno tamošnje seosko imanje puno je bolnih sjećanja. Na tom je imanju kao 11-godišnji dječak teško radio, kao takozvano "Verdingkind", dijete-najamnik.

"Bilo je normalno da se ustaje u pet. Potom se išlo u štalu. Ljeti se išlo po travu. Sjećam se koliko sam puta morao čistiti ovo dvorište. To je bio svakodnevni ritual. Tamo je bio kokošinjac. I o njemu sam se morao brinuti. Ljeti se radilo bez prestanka po 15, 16 sati", priča Roland Begert koji je za svoj rad dobivao stan i hranu, ali nikakav novac. To je za djecu-najamnike bilo uobičajeno.

Da se počne o tome govoriti

Štala se danas koristi kao spremište, ali Roland Begert se dobro sjeća topline koja se širila od životinja. Štala je, pogotovo zimi, bila njegovo utočište. Jer se u sobi u kojoj je spavao nije grijalo. "Tu sam pisao domaće zadaće, čitao krimiće, male bilježnice koje bih tu u štali sakrio i onda ih kriomice čitao". U Švicarskoj je sve do 70-ih godina prošlog stoljeća tako životarilo više od 100.000 djece. Većinom na seoskim imanjima ili u radionicama.

Roland Begert danas živi u Bernu. Želi se boriti za to da se ovaj dio švicarske prošlosti se više ne prešućuje i da izađe na vidjelo kako bi o tome čula i današnja djeca. "To je jednostavno dio naše povijesti i treba imati hrabrosti na to ukazati i o tome govoriti i u povijesnim knjigama". No političari se drže suzdržano. Ipak, vlada u Bernskom kantonu je naručila istraživanje koje će proučiti priče o djeci najamnicima. "Ne može se popraviti što se dogodilo, ali vlastima je važno da prouče i istraže što se dogodilo i da se za to ispričaju. Da ustanu i kažu: Tu smo pogriješili", kaže član Kantonske vlade u Bernu Christoph Neuhaus.

I sama nekadašnja djeca-najamnici su se organizirali i redovito se sastaju. Maria Purro se kao mlada djevojka u obitelji skrbnika godinama brinula o njihovo petoro djece. Nikad joj za to nitko nije rekao hvala. "Ja sam danas samo kora. Isisali su iz mene ono nešto, uzeli su mi to. Sada je tu ostala samo prazna školjka", kaže ona.

Sram od prošlosti

Roland Begert je svoja loša iskustva prenio na papir. Na taj je način, kaže, prevazišao svoju prošlost. On je danas uspješan čovjek, gimnazijski nastavnik. Sad putuje po Švicarskoj i prenosi svoja iskustva. No trebalo mu je dugo dok nije uspio početi pričati o tome što mu se dogodilo. Prije se sramio svoje sudbine. "Kad sam bio mlađi, 20, 30 godina, nisam nikada htio pričati o tome."

U Baselu je organizirana prva izložba na temu sudbine djece-najamnika. Djecu su besramno iskorištavali predstavnici vlasti, koji su im oduzimali i ono malo što su na seoskim imanjima uspjeli uštedjeti. "Kad navršite 20 godina, više niste morali imati skrbnika. I tada vam se oduzimao kompletan novac, cijela štedna knjižica, a državni službenici su to tumačili time da se za vas cijelo vrijeme izdavao nekakav novac. S 20 godina ste kao punoljetan mlad čovjek bez novca bili prepušteni na milost i nemilost ovom svijetu. Jedino što ste imali bila je odjeća na vama."

Unatoč ružnim sjećanjima, Roland Begert se pomirio s djecom ljudi kod kojih je radio. A kako sam kaže, uz težak rad je ogrubio, a to mu je pomoglo da unatoč svom teškom djetinjstvu ipak ima ispunjen život.

Autorica: Ruth Reichstein / S. Kobešćak

Odg. urednica: Marijana Ljubičić