Došli kako bi ostali: Albanski useljenici u Njemačkoj

Bijeg iz Albanije pedesetih godina prošlog stoljeća doveo je nekadašnjeg graničara Ismaila Endea najprije u Grčku. Poslije nekoliko mjeseci u grčkom logoru većina njegovih kolega, koji su pobjegli zajedno s njim, otišla je u Ameriku. To je omiljeno odredište albanske emigracije od početka 20 stoljeća. Ismail se, međutim, odlučio za Njemačku gdje se kasnije i oženio jednom Njemicom.

Ismail nije smio održavati kontakte s obitelji u Albaniji desetljećima poslije bijega, jer je dobio status državnog neprijatelja.

„Izlazak iz zemlje bio je gotovo nemoguć. Ukoliko ste i uspjeli pobjeći, vaša obitelj bi se suočila s teškim posljedicama“, objašnjava Daniel Göler, stručnjak za geografske migracije i transformacije na Sveučilištu u Bambergu.

U komunističkoj Albaniji putovanja u inozemstvo bila su strogo određena i kontrolirana: iz zemlje se izlazilo samo u posebnim slučajevima i s posebnom dozvolom, na primjer, u diplomatskoj službi ili u izuzetnim slučajevima, radi studiranja.

Simbolične slike iseljavanja

U prvim godinama nakon dolaska komunista na vlast (1944.) nekoliko tisuća protivnika režima uspjelo je napustiti zemlju, ali granice su zatvorene već 1948. Pod diktaturom Envera Hodže Albanci su se ogradili i od Istočnog i od Zapadnog bloka.

Tek u srpnju 1990. Albanija se vratila u međunarodne tokove migracija. Te 1990. i 1991. godine u svijet su otišle spektakularne slike: grupa Albanaca kamionom probija zid njemačke ambasade u Tirani i traži azil. Drugi su na zahrđalim, nesigurnim čamcima zaplovili ka Italiji, tražeći bolju budućnost. Ove slike simbol su vala iseljavanja prema Zapadnoj Evropi u devedesetima.

Od 1990. do 2004. Albaniju je napustilo oko milijun građana, što je gotovo četvrtina stanovništva i trećina radno sposobnih. To je najveći postotak iseljenika od svih europskih država koje su ranije bile pod komunističkim režimom.

Sve više albanskih studenata u Njemačkoj

Prema jednom upitniku albanskog Zavoda za statistiku (INSTAT) Njemačka je, poslije Italije, bila na drugom mjestu omiljenih odredišta albanskih iseljenika između 1990. i 1995. godine. Njemački zavod za statistiku registrirao je 3.298 albanskih useljenika 1990. godine. Između 1992. i 2010. u Njemačku je svake godine pristizalo između 10.000 i 12.000 Albanaca, a 2011. bilo ih je gotovo 10.300. I broj albanskih studenata u Njemačkoj je u stalnom porastu.

Prema podacima EUROSTAT-a Albanija je po broju iseljenika u EU na trećem mjestu. Zbog zemljopisne blizine veliki broj Albanaca živi u Grčkoj (oko 500.000) i Italiji (oko 200.000).

Većina se na život u inozemstvu odluči iz gospodarskih razloga, objašnjava Dhimiter Doka sa Sveučilišta u Tirani. U nekim slučajevima i politika igra određenu ulogu. To pokazuju ankete albanskih iseljenika u Zapadnoj Evropi, ali i unutar zemlje.

Albanci u Njemačkoj bez izgleda na azil

Budući da je za Albance u Njemačkoj teško steći radnu i boravišnu dozvolu, oko 70 posto ovih useljenika je u Njemačkoj ilegalno. Iz tog razloga, azil je nekoliko godina bio čarobna riječ, koja je omogućavala makar i privremeni ostanak u Njemačkoj ili u drugim zemljama EU-a.

Ali od 1991. Albanci nisu priznati kao tražitelji političkog azila u Njemačkoj. Zbog toga se svake godine oko 1.500 građana Albanije protjeruje u domovinu. Prema statistikama Saveznog zavoda za migraciju i izbjeglice za 2007. godinu, Albanci pripadaju nacionalnim grupama koje se najčešće prisilno vraćaju iz Njemačke.

Među onima koji uspijevaju ostati, mnogi su uspjeli dobiti i njemačko državljanstvo. To je i najvažniji zajednički čimbenik albanskog iseljeništva: većina Albanaca napušta zemlju s namjerom da se ne vrate – poput nekadašnjeg graničara Ismaila.

I 30 godina nakon njegovog dolaska u Njemačku, njegova djeca Hasan i Drita ispunili su mu želju – na Sveučilištu u Bonnu pohađaju tečaj albanskog jezika. Uz pomoć lektora za albanski približavaju se jeziku i kulturi koje je njihov otac donio sa sobom u Njemačku.