Droga iz susjedovog vrta

Trenutno je u Njemačkoj sezona gljiva. Većinom se, dakako, traže one jestive, poput vrganja i lisičarki, ali ima i onih koje se beru u druge svrhe. Na prvi pogled se čini: ono što u prirodi slobodno raste, smije se slobodno i uzeti. No, je li baš tako, pitamo referenta pri Centru za prevenciju ovisnosti o drogama u Kölnu, Ralfa Wischnewskog: “Kad su u pitanju gljive koje sadrže psilocibin, one podliježu Zakonu o narkoticima. Nije zabranjeno to što rastu u prirodi, ali u trenutku kada ih uberete za konzmaciju, odnosno drogiranje, to spada pod kažnjivo djelo.

Ralf Wischnewski i njegovi kolege informiraju mlade o tzv. prirodnim drogama. Njih ima posvuda; u maminom kuhinjskom regalu, dućanu, vrtu. Za većinu takvih droga se zna, ali za pojedine znaju samo „insajderi“, dobri poznavatelji narkotika.

Na opasne droge u rasadniku se ne ukazuje

Donath Schwarz radi u jednom od velikih rasadnika. On je stručnjak za otrovne biljke i kako kaže, prirodne droge nisu ništa drugo, nego otrovne biljke koje ponekad vrlo lijepo izgledaju: „Postoje biljke kao npr. bunika, koje imaju visoku dekorativnu vrijednost, ali koje se mogu zlorabiti i u neke druge svrhe. I među sobnim biljem ih ima dosta, ali na to se, naravno, namjerno ne ukazuje."

Kad je u pitanju lijep grm, kaktus ili cvijet, u rasadniku naravno ne upućuju na njegovo potencijalno halucinogeno djelovanje. No, mladi koji eksperimentiraju s drogama, dobro su upućeni u vrste narkotičkih biljaka. Njihov je cilj: postići najveće moguće halucinogeno djelovanje. Jedan od njih je i Steffan, koji u dvorištu svoga susjeda češće posegne za biljkama s narkotičkim svojstvima: „Kada droga počne djelovati, vidiš slike i ljude koji nisu tu. Ako pogledaš svoju ruku, imaš osjećaj da vidiš sve kosti u njoj. Neka vrsta röntgenskog pogleda. Poremeti ti se i osjećaj za vrijeme. Ako „trip“ traje i samo jedan sat, imaš osjećaj da je prošao cijeli dan. To je halucinogeno djelovanje.“

Posljednjih godina došlo je među korisnicima do promjene načina konzumiranja. Dok su se prije većinom pušila trava i razni začini te kuhale određene vrste kaktusa, sada se prerađuje raslinje koje raste na vlažnim i sjenovitim mjestima, kao gljive, bunika i tatula. Jesu li te biljke tražene i u rasadniku?

Donat Schwarz: „Ne vjerujem, budući da je kao mediteranska biljka, bunika npr., prilično raširena vrsta. Mislim da ju mladi u tom slučaju prije traže po vrtovima i trgaju cvjetove, nego da ciljano idu pitati u rasadnik. Mada se i to događa.“

Bunika – „lice anđela, duša đavola“

U usporedbi s poznatim, zabranjenim drogama kao što su LSD i hašiš, djelovanje spomenutih biljaka je razorno, ističe stručni savjetnik za droge Ralf Wischnewski. Dodaje kako je malo onih droga koje se mogu mjeriti s tim naizgled bezazlenim biljkama iz dvorišta. Za njega je, kako kaže, ophođenje s takvim biljakama i podučavanje o njihovom djelovanju sve samo ne zabava: „To su droge s tako snažnim, intenzivnim djelovanjem, da su halucinacije u stanju omamljenosti toliko strašne te ih ljudi ne uzimaju redovito niti često. Opasnost kod tih narkotičkih biljaka je prvenstveno u akutnom psihičkom i tjelesnom poremećaju, a ne u ovisnosti.“ Otrovi u tim biljkama dovode do psihoza, halucinacija i najtežih tjelesnih poremećaja. Za vrtlara Donatha Schwarza, jasno je u čemu je opasnost: “U predoziranju. Doziranje se jako teško može procijeniti. To su ponekad tako male količine, da, recimo kod tatule, govorimo skoro o homeopatskim dozama.“

U slučaju teškog trovanja bunikom, smrt nastupa gušenjem, budući da se paraliziraju živci koji potiču disanje. Prema podacima Centrale za otrove u Bonnu, u prošloj je godini zabilježeno 3.000 slučaja trovanja biljkama. Pri tome je riječ samo o broju ljudi dovezenih u bolnicu. Konzument Steffan je siguran da je među njima bilo i puno „neuspjelih“ eksperimenata s drogom. Budući da je opasnost na sceni poznata, mnogo korisnika izbjegava narkotičke biljke: „Mislim da bunika nije tako omiljena. Ljudi radije puše joint. Poslije njega nećeš umrijeti ako si malo predozirao. Inače je to naravno i pitanje kulture iz koje čovjek potječe.“

„Magic mushrooms“ – najrasprostranjenija „bio“-droga u Europi

„Najomiljenije“ prirodne droge još su uvijek psilocibinske gljive. Unatoč zabrani konzumiranja, svake jeseni ljudi izlaze u prirodu i beru „magic mushrooms“. Na sceni se ta vrsta droge cijeni zato što raste prirodno, na svakoj livadi, bez uzgoja, gnojenja i genetičke manipulacije. Ralf Wischnewski međutim, upozorava na opasnosti od tog "bio“ pečata: „Te biljke doduše rastu u prirodi, ali su izuzetno opasne, visokootrovne. Nisu otrovne samo one droge koje se proizvede kemijskim putem, već postoji velik broj tzv. bio-droga koje su izuzetno opasne i otrovne. Znači "bio“ ne znači uvijek i – zdravo.“

Autor: Volžana Anders, Köln

Odg. ur.: Snježana Kobešćak