Dva lica jednog čovjeka: "Joschka i gospodin Fischer"

Novi film pod nazivom "Joschka i gospodin Fischer" pokazuje oba lica Joschke Fischera. Na početku filma u jednom isječku on kaže: "Moji roditelji su uvijek glasali za demokršćane: katolici, prognani iz domovine. Nisam siguran da je moja majka ikad glasala za mene." Film je zapravo trebao postati biografija. No, kako predstaviti čovjeka koji je, kako se čini, već rekao sve i za koga svi vjeruju da ga znaju, pitao se redatelj Pepe Danquart.

Danquart je odabrao neobičan pristup: Odveo je Fischera u jednu staru tvorničku halu u kojoj su bila postavljena filmska platna. Na njima je bivši političar mogao vidjeti isječke iz filmova u kojima je prikazan njegov dosadašnji život. Među isječcima bilo je i dosta nepoznatih. "To u čovjeku izazove drugačije emocije. Njemu se desilo isto. Odjednom je vidio sve te slike koje su na njega ostavljale dojam, jednu cijelu generaciju. Rat u Vijetnamu, pop kultura, kultura mladih s Beatlesima, Bobom Dylanom, rock and rollom koji je potom došao. Čak i punk. Sve to je ostavilo dojam na političko mišljenje i na njega u njegovoj osobnoj biografiji", navodi redatelj.

Slike iz prošlosti

Fischer vidi slike iz djetinjstva, prepoznaje svećenika, sebe vidi kao ministranta. Njegovi roditelji su mađarski Nijemci. "Biti dijete protjerane porodice ostavi traga. I taj osjećaj da tu ne pripadaš. Ja zapravo zbog toga nisam patio. To sam prihvatio i to mi je dalo svojevrsnu slobodu", rekao je Fischer osvrćući se na film.

No, tada mu provincija u kojoj je živio postaje tijesna. Gimnaziju napušta bez završene mature, zanat za fotografa prekida i 1968. godine odlazi u Frankfurt. Tu počinje njegova politička karijera na ulici - na demonstracijama protiv rata u Vijetnamu. "Kad smo počeli sa Vijetnamom i drugim diskusijama bili smo jedna mala radikalna manjina. Odgovor većine njemačkog stanovništva je glasio: "'Pa idite vi tamo!', to je bila blaža forma; 'treba vas poslati u radni logor' je bila oštrija, a najoštriji odgovor je glasio: 'sve vas treba poslati u plinsku komoru'", priča Fischer. On u filmu podsjeća i komentira, dodaje slike i anegdote i lukavo se smiješi. Prije svega analizira zašto su okolnosti bile takve kakve su bile. Ponekad to čini ironično, često sjetno i uvijek otkriva nešto novo, uključujući i vrijeme kad je radio kao taksist, početkom 80-ih godina.

Odlazak u politiku

Da se počne baviti politikom uvjerio ga je njemačko-francuski političar Daniel Cohn-Bendit. 1983. godine Fischer je izabran za zastupnika u njemačkom parlamentu - Bundestagu. Nakon dvije godine, što je tada bilo uobičajeno za stranku Zelenih, odlazi s tog mjesta i postaje ministar za zaštitu okoliša u saveznoj pokrajini Hessen: "Sve što sam mogao napraviti krivo, ja sam napravio. Sve. Nisam znao kako upravljati kad je čovjek na vlasti, o sadržajima nisam imao pojma. Nisam znao ništa ni o administrativnim poslovima, nisam poznavao pokrajinsku politiku. Većina u stranci je bila protiv mene. Onda je došao Černobil. Bio sam potpuno gotov."

Rat u Jugoslaviji

Kada je 1998. godine s bivšim kancelarom, socijaldemokratom Gerhardom Schröderom, formirao vladu, postao je ministar vanjskih poslova prve takozvane crveno-zelene vlade koju su činile socijaldemokrati i Zeleni. Tada se našao pred najvažnijom odlukom svog života: rat u SR Jugoslaviji s masovnim protjerivanjima i ubojstvima NATO je morao zaustaviti vojnim sredstvima. "Još u izbornoj noći nisam bio sretan. Vidio sam pred sobom odluku o ratu. Nisam znao kako će moja stranka to izdržati. Glava mi je bila puna brige i onoga što dolazi. Nisam se osjećao kao da trebam slaviti izbornu pobjedu", kaže Joschka Fischer u filmu "Joschka i gospodin Fischer".

Autori: Bernd Sabolla / Belma Fazlagić-Šestić

Odg, ru.: Snježana Kobešćak