Džihadisti ni izdaleka nisu još pobijeđeni

Teroristi su koristili ljude i kao živi štit. I pored toga, kada je šef iračke vlade Haider al-Abadi prije nekoliko dana pomalo preuranjeno najavio „oslobađanje“ toga grada od pripadnika takozvane Islamske države (IS), njegovim stanovnicima nije bilo do slavlja.

Razlog za to bi mogle biti i borbe između iračke vojske i IS-a koje u nekim dijelovima grada i dalje traju. Izlazak na ulice zbog slavlja je još uvijek ravan samoubojstvu. Doduše, dogodilo se nešto drugo: mnogi građani su pobjegli od vlastitog „oslobađanja“.

Vladavina IS-a je uzdrmana

Od početka iračke vojne ofenzive na Faludžu 23. svibnja grad je napustilo oko 80.000 ljudi. 30.000 ljudi je – prema procjenama norveških promatrača – pobjeglo tek poslije službenog „oslobođenja“ grada prošlog petka (17.6). Ti ljudi sada, u katastrofalnim higijenskim uvjetima, izvan grada čekaju svoju daljnju sudbinu. Premijer Abadi sada namjerava zauzeti i milijunsku metropolu Mosul kao sljedeću i posljednju utvrdu IS-a u Iraku.

Jedna stvar je pozitivna: „kalifat“ je uzdrman – bar na svojim glavnim područjima. IS će vjerojatno za nekoliko dana ili tjedana biti potisnut iz Faludže. Iz gradova Tikrita i Ramadija je otjeran još prije nekoliko mjeseci. U susjednoj Siriji pa čak i u Libiji, područja pod kontrolom IS-a su također pod vojnim pritiskom, iako stalno ima i jakih protuudara, i ne izgleda da će uskoro doći do vojnog poraza IS-a. Čak i ako izgubi kontrolu nad određenim područjima i prometnicama za krijumčarenje i nabavku oružja, IS će još dugo biti u stanju širiti strah i užas u obliku terorističkih napada – ne samo na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, već i u SAD-u i Europi.

Vojna borba protiv IS-a – posebno kopnenim snagama – svakako je nužna i svaki njezin uspjeh treba pozdraviti. Ali, ona će imati ograničenu vrijednost sve dok se ne riješe i sukobi koji nisu u prvom planu. Na primjer, većina ljudi iz Faludže nije pobjegla samo od IS-a i stalnih borbi. Mnogi su pobjegli i iz straha od osvetničkih akcija ili proizvoljnih napada šijitskih paravojnih formacija. A one nisu manje brutalne. No, i pored toga što nisu na dobrom glasu one bi, uz otvorenu podršku Irana, mogle imati glavnu ulogu u kopnenoj ofenzivi na Faludžu, ukoliko SAD paralelno bude izvodio zračne napade. Šijitske skupine ne bi sudjelovale samo u borbama u unutrašnjosti grada.

Iran i Saudijska Arabija imaju neslavnu ulogu

Predsjedniku vlade Abadiju – koji je i sam šijit – dosad nije uspjelo dobiti dovoljno povjerenja sunitske manjine, koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina bila privilegirana, a poslije toga namjerno marginalizirana. Za to on nema dovoljno snage, a možda ni političke volje. Već sada se vidi da će marš na Mosul povećati napetosti između etničkih skupina. To uključuje i Kurde, koji sa svojim postrojbama sudjeluju u ofenzivi, pa će zato kasnije i oni sudjelovati u političkim i ekonomskim razgovorima. Zbog toga treba računati s daljnjim valovima izbjeglica i još većim patnjama.

Sve to pokazuje da se ne radi samo o IS-u. Uvijek se radi i o konkretnim sukobima oko vlasti i raspodjele dobara. Strane koje sudjeluju u sukobima namjerno se koriste i vjerskim i etničkim argumentima kako bi sebi osigurale podršku određenih skupina ili plemena. Sirijski režim, različite sirijske oporbene skupine, kurdske Pešmerge ili šijitske skupine u Iraku – svatko vuče na svoju stranu. Posebno neslavnu ulogu u tome imaju suparničke regionalne sile Iran i Saudijska Arabija. Umjesto da utječu na smirivanje situacije, one i same potiču vjerske sukobe.