Eichingerov film o Hitleru

"Kada vidiš ovog Hitlera, naježiš se," tako je reagirao Hitlerov biograf Joachim Fest na Eichingerov film i način kako je švicarski glumac Bruno Ganz odigrao ulogu diktatora. Predložak za 150 minutni film su Festova biografija "Hitler" i sjećanja Hitlerove tajnice Gertraud Jung. Sam Ganz u intervjuu je izjavio kako to za njega nije bila uloga snova, ali: "Bilo je u svakom slučaju interesantno tako da sam je odigrao."

Kada se Bruno Ganz prvi puta pojavljuje na platnu nije se naježio o čemu je govorio Joachim Fest, ali ovaj Švicarac uspijeva gledatelju posredovati dio fascinacije koja je bila svojstvena Hitleru. O toj je fascinaciji govorila i Hitlerova tajnica Gertraud Jung: kada ga je prvi puta srela on joj se učinio šarmantnim šefom koji je prema njoj postupao očinski. "U njegovoj sam prisutnosti zaista vjerovala, kako će jednoga dana sve zavrsiti dobro," čitamo u njezinim sjećanjima. Zbog toga je potpuno shvatljivo da se u takvim sekvencama Eichingerovog filma kod gledatelja uspostavlja neka vrsta sažaljenja za čovjeka, koji, potpuno izbezumljen, počinje shvaćati da su sve pobjede nepovratno izgubljene. Takve pobude simpatije za jednog tiranina gledatelja krajnje iritiraju. Producent Bernd Eichinger smatra medjutim kako su takvi osjećaji potpuno razumljivi. "Kada bi se u potpunosti imalo sažaljenja s Hitlerom film bi sigurno promašio svoju namjeru. Ali ako se shvati zato je u određenom trenutku upravo onako reagirao, ili ako se suosjeća s njim, onda je to u redu."

Što je uži obruč savezničkih snaga oko Hitlerovog bunkera to je veća i njegova pomahnitalost, bijes i prezir. Film to pokazuje na dojmljiv način. Primjerice kada tajnica Gertraud Jung prvi puta iz njegovih ustiju čuje o koncentracijskim logorima i likvidacijama Židova i dozivljava kako on, suprotno svim realnostima, i dalje čvrsto vjeruje u pobjedu i strateški bezvrijedne planove.

"Nikada neću kapitulirati, prije ću si ispaliti metak u glavu."

Redatelj Oliver Hirschbiegel, čije je posljednje djelo "Eksperiment" hvaljen na sav glas, izjavio je kako film pruža i priliku kako bi se : " .... pokušalo shvatiti kakvi su to ljudi bili, kako je sve to izgledalo. Ali, to se postiže samo rasvijetljavanjem pozadine, ali nipošto prijedobnim okrivljivanjem."

Hirschbiegel ističe kako nije htio komentirati nego isključivo oslikavati dogadjaje koji su se zbivali u proljeće 1945. godine. To mu je i uspjelo. Gledatelja uvlači u vrtlog brutalnih dogadjaja, očajnih odluka, prezira i ubojstava. Strahote se bespostedno dokumentiraju u boji, za razliku od crno-bijelih pregleda tjedna i izvještaja s bojišta, takzvanih "Wochenschaua", koji su svojedobno prikazivani u kinima. Filmsku se kameru ne uklanja kada si oficiri revolverima ispaljuju metak u glavu. Ili kada Magda Goebbels svoju djecu truje kapsulama cijankalija. "Svijet koji će slijediti nacionalsocijalizam nije vrijedan da se živi u njemu i zbog toga sa sobom uzima i svoju djecu."

Zahvaljujući velikom broju vrsnih glumaca i budžetu od 13 milijuna eura realizirano je remek-djelo koje se zasniva isključivo na povijesnim činjenicama, što je s jedne strane fascinanto, ali s druge strane iritira.

Došlo je pravo vrijeme da se suočimo s nacističkom prošlošću onako kako je vidimo mi Nijemci, izjavio je Eichinger. Da li se s njegovom ocjenom slažu i gledatelji - pokazat će se 26. rujna. Tada naime film dolazi u njemačke kino-dvorane.