Prijetnje iz Ankare

U jednom trenutku prijeti: "Poništit ćemo sporazum o prihvatu izbjeglica s EU-om". U drugom trenutku mrtav ozbiljan tvrdi: "Ma oni su samo ljubomorni na naše hidrocentrale i podzemne željeznice". Europa bi se u međuvremenu trebala priviknuti na prijetnje i uvrede Recepa Tayyipa Erdogana. Jer one bi se u tjednima koji dolaze mogle intenzivirati. I to sve do trenutka u kojem će turski predsjednik postići ono što je htio: uvođenje predsjedničkog sustava u Turskoj. Kako bi to postigao, treba mu netko po kome može ispaliti svoje salve uvreda. A trenutno je to EU. U podgrijanoj nacionalističkoj atmosferi koja vlada Turskom to je najbolji instrument za postizanje simpatija u narodu koji će eventualno biti pozvan na urne kako bi glasao o promjenama Ustava koje su potrebne kako bi se uveo predsjednički sustav. Čim uvede svoj sustav jednog vladara u jednoj državi tonovi u smjeru EU-a će se smiriti.

Ako se u obzir uzmu ove okolnosti, onda Erdoganove prijetnje poništenjem sporazuma o prihvatu izbjeglica ukoliko se ne ukinu vize za turske državljane zvuče prilično isprazno. Jer i sam Erdogan je svjestan da pad broja izbjeglica koje dolaze do zapadne Europe ima više veze sa zatvaranjem Balkanske rute nego sa sporazumom između Ankare i Bruxellesa. Ukoliko to zaista i učini, Europljani će zidove na svojim granicama podići još više i ostaviti Tursku sa njezinih 2,5 milijuna izbjeglica. A presušio bi i dotok novca u smjeru Turske. Kojoj su, s obzirom na posrnulo gospodarstvo, obećanih šest milijardi eura i više nego potrebni.

Erdogan je nedavno na Samitu svjetske pomoći u Istanbulu svoju zemlju opisao kao „najvelikodušniju na svijetu“. Želi li u duhu te izjave izbjeglice zaista ponovno poslati na opasan prijelaz prema Grčkoj?

Ukidanje viza nasuprot antiterorističkim zakonima

I na kraju krajeva, ukidanje viza, što Erdogan svojim biračima obećava već godinama, u slučaju poništenja sporazuma bi definitivno palo u vodu. Turski predsjednik će doduše u tom slučaju zasigurno prebaciti krivnju na "islamofobne" Europljane. No i u Turskoj su mnogi svjesni toga da je upravo Erdogan taj koji je, tada na funkciji premijera, 2013. potpisao 72 uvjeta za ukidanje viza. Koje nije ispunio.

Erdogan se sada hvata za sporne antiterorističke zakone koji su mu važan instrument u borbi protiv oporbe. Ukoliko EU zaista, kako se priča, popusti po ovom pitanju, izgubit će podršku oporbe u Turskoj. Neki tvrde da se prilagodba ovih zakona ionako može ostaviti za pregovore EU-a i Turske o članstvu. Vize bi tada bile ukinute uvjetno. No tko još uopće vjeruje u pregovore Turske i EU-a?

Erdogan treba EU ali i obratno

Turska je ovisna o Europi u najmanju ruku toliko koliko je Europa ovisna o Turskoj. Barem što se tiče suradnje oko izbjegličke krize. EU je najveći vanjskotrgovinski partner Turske i trenutno njezin jedini pozitivno nastrojeni vanjskopolitički partner. Rusija je do daljnjega prekinula odnose s Ankarom, u Bijeloj kući Erdogana nisu htjeli ni primiti, a i većina arapskih susjeda se distancira od trenutnog turskog vrha. To je možda jedan od razloga zbog kojih Angela Merkel iz vjerojatno vrlo burnih razgovora s Erdoganom izlazi spokojnog izraza lica.

Zato bi Europi bilo najpametnije da prodike iz Ankare zabilježi samo usputno. I da se usredotoči na jačanje demokratskih snaga u Turskoj.