EU bez dogovora, migrantska kriza bez kraja

U petak su ministri unutarnjih poslova EU-a razgovarali i o novom paktu za migracije i politiku azila koji Europska komisija po tko zna koji put predlaže od prošle jeseni. O tome su ministri pričali čitavih petnaest minuta. Ništa nije dogovoreno.

Glava u pijesku

Tri grupe članica EU su nepomirljive. U prvoj su zemlje koje, poput Mađarske, odbijaju primiti ijednog tražitelja azila. U drugoj su pogranične zemlje poput Grčke, koje ne žele da sav teret padne na njih. U trećoj su ciljne zemlje, poput Njemačke, koje se žale da na kraju svi migranti ionako završe kod njih.

Svi zajedno odlažu raspravu, iako se problem ne može ignorirati. Ljudi i dalje pokušavaju ući u Europu. Neodrživi su uvjeti u jadnim izbjegličkim kampovima kakvi se viđaju u Grčkoj, BiH, Libiji ili Španjolskoj. Zbog toga EU dobiva kritike čak i od UNHCR-a.

A što rade ministri unutarnjih poslova članica EU? Okreću glavu, kažu da tijekom pandemije ima važnijih briga od sudbine migranata. Njihova računica je točna – javnost se nakratko uzbudi samo kad izbije požar u izbjegličkom smještaju na Lezbosu ili kod Bihaća. Političari otputuju tamo da svojim očima vide bijedu. I opet ništa.

Pet godina sporazuma s Turskom

Idućeg tjedna je peta godišnjica takozvanog izbjegličkog „deala" s Turskom. Nakon njega se za 75 posto smanjio broj ludi koji stiže do grčkih otoka. Ali, došljaka je i dalje mnogo.

Oni su se gomilali u Grčkoj jer ta zemlja nije bila u stanju da ih provede kroz azilnu proceduru. Slabo tko se na uređen način vraća u Tursku – jer Grci ne uspijevaju ni to organizirati, usprkos masivnoj financijskoj i logističkoj pomoći iz Bruxellesa.

Italija je gotovo u potpunosti ukinula spasilačke misije u Sredozemlju. Migranti zato ostaju u Libiji ili traže nove rute, mahom preko Španjolske, Balkana ili Cipra.

Europska unija želi obeshrabriti i zaplašiti došljake, da problem prebaci zemljama koje nisu članice EU-a. Cinično je što se za obeshrabrivanje koriste užasni prizori iz izbjegličkih kampova, umjesto efikasne procedure koja bi pokazala da ne mogu ostati svi koji dođu. Izbjeglice znaju: ako se nekako dokopaju EU-a, uglavnom će nekako i ostati.

Bez perspektive

Deportacija odbijenih tražitelja azila jedva da funkcionira. Dijelom jer su države EU-a nesposobne, dijelom jer zemlje porijekla ne žele primiti svoje građane. Sada je dogovoreno da se zemljama porijekla zaprijeti pooštravanjem viznog režima i ukidanjem privredne pomoći. Do sada su takve prijetnje odlazile u prazno.

„Europskog rješenja“, kakvo svi traže, nema na vidiku. Neće ga biti ove godine, a vjerojatno ni sljedeće, procjenjuje se u Bruxellesu. Novi pakt o migracijama se ne nazire. Poput televizijske sapunice, puzajuća katastrofa na vanjskim granicama EU-a naprosto se nastavlja u nedogled.