EU: korisno držanje "krivca za neuspjeh"

Čiste košulje su ostale u koferima. Predsjednik Vijeća EU-a Herman van Rompuy je naime prije sastanka predsjednike država i vlada pozvao da spakiraju po tri košulje – za tri moguća dana trajanja sastanka. Austrijski savezni kancelar Werner Faymann je stigavši u Bruxelles rekao da je spreman za maratonsku sjednicu do ponedjeljka – što bi značilo pet čistih košulja. Ali, ispalo je drukčije. Šefovi država i vlada imaju slobodan vikend. Iznenađuje zapravo s kojom su opuštenošću oni od samog početka ukazivali na mogući neuspjeh sastanka: Ništa nije dramatično, ako se ne dogovorimo danas, dogovorit ćemo se iduće godine.

Što se tiče samog vremena neuspjeh sastanka doista nije tako strašan. EU ima još čitavu godinu dana za dogovor, jer radi se o okvirnim odredbama proračuna za razdoblje od 2014. na dalje. Ali, tješiti se tom činjenicom značilo bi ne biti svjestan stvarne situacije. Jer, nema naznaka da će se osnovne političke konstelacije promijeniti iduće godine. Naprotiv, tijekom dvodnevnog sastanka pozicije su se zaoštrile. Više zemalja je još prije početka sastanka prijetilo vetom i tako pogoršalo ozračje summita – iako su prijetnje išle u suprotnom smjeru. Jedni su prijetili vetom ako se ne bude dovoljno štedjelo, drugi ako ne bude dovoljnog povećanja nekih dijelova proračuna. Kako tu naći zajednički nazivnik? Čak je i predsjednik Parlamenta Martin Schulz pravovremeno dao na znanje: što se mogući kompromis bude više udaljavao od prijedloga Komisije to mana je vjerojatnost suglasnosti Parlamenta.

Potrebno dugoročno planiranje

Od tih nefleksibilnih pozicija nitko neće tako lako odustati. Ali, već danas je jasno, tko će biti krivac za neuspjeh, ako ne bude postignut dogovor: britanski premijer David Cameron. Naravno, on svojim zahtjevima štednje ide dalje nego itko drugi. A dodatno je izazvao neprijateljstva krutim ustrajavanjem na velikom britanskom popustu kod uplata u europski proračun. No, stječe se dojam da se i druge zemlje koje više uplaćuju u europsku blagajnu nego što iz nje dobivaju rado skrivaju iza Camerona i potajno se vesele da je barem netko imao hrabrosti izazvati antipatije. Cameron je sad još više izoliran. Ali, drugi ga trebaju. Jer, proračun se prihvaća jednoglasno. Ako drugi ne izađu Cameronu barem malo u susret britanski premijer bi stvarno morao uložiti veto – inače bi kod kuće izgubio obraz.

Ako blokada ne prestane dokraja iduće godine – a više naznaka ide tomu u prilog – Europska unija će morati donositi proračune za svaku godinu pojedinačno. Posljedice bi bile teže nego što mnogi misle. Umjesto jednom u sedam godina imali bismo natezanja oko proračuna svake godine. Tako bi se izgubila mogućnost dugoročnog planiranja. Koji investitor bi se upuštao u dugoročne infrastrukturne projekte ako nije sigurno hoće li sufinanciranje EU-a postojati iduće godine? Uz to bi britansko javno mnijenje još jače bilo gurnuto u smjeru potpunog napuštanja EU-a. Upravo Njemačka s Britanijom dijeli više interesa u europskoj politici nego što to izgleda na prvi pogled. Britanske osobine su primjerice štedljivost, pragmatizam, slobodna trgovina, otvorenost svijetu. Južne zemlje koje predvode gospoda Hollande, Monti, Rajoy i drugi trenutno pridonose tomu da se Europa orijentira prema suprotnosti tih osobina. Zato britansko držanje ne može biti štetno.