EU pokazuje malo više smjelosti prema Kubi

Ovo je bio susret na najvišoj razini u povijesti Europske unije i Kube. Povjerenica EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini susrela se s ministrom vanjskih poslova Kube Brunom Rodriguezom. Ona je izjavila da je "Kuba u zanimljivoj fazi i Europska unija ima ogroman interes da unaprijedi odnose".

Otkako je 2008. Raul Castro na čelu Komunističke partije naslijedio svog brata Fidela, režim svako malo iznenađuje novim koracima otvaranja. U prosincu prošle godine je zajedno sa Barakom Obamom najavio Obamina kubanska revolucijakraj ledenog doba između Havane i Washingtona koje je trajalo 50 godina.

Nakon toga bi trebali biti ponovo uspostavljeni diplomatski odnosi između ovih dviju ideološki suprotstavljenih zemalja i otvorena veleposlanstva. Osim toga je trebala biti obavljena razmjena političkih zatvorenika i SAD nastaviti s ublažavanjem trgovinskog embarga prema Kubi. Ovaj korak širom svijeta je prokomentiran kao veliki proboj i zaokret.

Pregovori bez Kubanaca

Kubanska oporba pak strahuje da bi i ova politika jednostavno mogla proći pored kubanskog naroda. "Svaki demokratski političar koji dolazi na Kubu trebao bi se sastati s predstavnicima demokratskih organizacija kubanskog društva", kaže Carlos Payá, predstavnik oporbene stranke Kršćanski slobodarski pokret (MLC). Ako je otvaranje Kube stvarno u interesu Europske unije, onda bi se ona morala zauzeti za dijalog između vlasti i oporbe, kaže Payá, čiji je pokojni brat Oswaldo Payá utemljio tu stranku.

I Elias Amor, potpredsjednik Kubanske liberalne unije (ULC), strahuje da bi prebrza normalizacija mogla samo poslužiti opstanku režima. "Upravo trgovinska razmjena koristi samo režimu. Jer, privatno vlasništvo ne postoji." Sami Kubanci će vrlo malo od svega toga profitirati, kaže ovaj ekonomist.

Ali, ciljeve u pogledu politike prema Kubi EU je definirao još 1996: prijelazni proces prema pluralističkoj demokraciji, poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i prosperitet kubanskog naroda. Barem tako stoji u tada donesenom "zajedničkom stajalištu".

Problem je međutim u tome, kaže Elias Amor koji kao disident živi u Španjolskoj, što je EU glede ljudskih prava uvijek bio 'velikodušan' prema Kubi. "Ali, 'zajedničko stajalište' nikad nije dosljedno proveden u djelo."

Slab pritisak EU-a

Njemačka stručnjakinja za Kubu Susanne Gratius ima drukčije gledište. "Političkog pritiska na kubansku vladu je bilo, ali on nikada ništa nije donio." Kuba je 2003. bila skoro primljena u Sporazum iz Cotonoua, koji je Bruxelles sklopio sa 77 zemalja afričkog, karipskog i pacifičkog prostora, a kojim se jamče olakšice za izvoz robe na europsko tržište. No, EU je suspendirao daljnje pregovore nakon što je Kuba pogubila trojicu disidenata, a više od 70 oštrih kritičara režima strpala u zatvor.

Kao sljedeću reakciju Europska unija je zabranila diplomatske odnose na visokoj razini i demonstrativno uspostavila odnos s protivnicima režima. Nakon što je Oswaldu Payi 2002. Europski parlament dodijelio Saharovljevu nagradu za slobodu mišljenja, učinio je to još dva puta: dodijelivši nagradu 2006. organizaciji za ljudska prava Damas de Blanco, oko koje su okupljene supruge uhićenih disidenata, i 2011. borcu za ljudska prava Guillermu Fariñasu.

No, nakon što je Kuba oslobodila dio disidenata EU je ublažio sankcije da bi ih 2008. potpuno ukinuo. A od tada je EU, prema podacima njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, uplatio Kubi oko 90 milijuna eura razvojne pomoći. Također su mnoge države članice EU-a sklopile bilateralne ugovore s Kubom.

Zaboravljena zlodjela

Kubanski protivnici režima kritiziraju ova približavanja jer ona ne dovode do poboljšanja ljudskih prava na Kubi. Vrlo hvaljene reforme Raula Castra ne mogu se smatrati argumentom. "Promjene su ograničene, može se reći sramotno male. One ne uključuju političke promjene i nisu ono što je Kubi potrebno", kaže disident koji živi u Havani René Gómez.

Čak i u konkretnim slučajevima se očigledno odvraća pogled: 2012. je na jednoj magistralnoj cesti pod nerazjašnjenim okolnostima umro ugledni kubanski aktivist za ljudska prava Oswaldo Payá. No, iako je Havana odbila nezavisnu istragu ovog slučaja, ipak je postignut dogovor u proljeće 2014. o pregovorima predstavnika obiju strana.

EU možda ima interesa za Kubu, kao što je prije svog posjeta izjavila Mogherini, ali EU za Kubu ima sporednu ulogu; daleko iza Sjedinjenih Država i Venezuele, kaže stručnjakinja za Latinsku Ameriku Gratius.

Kubanska oporba ne želi da samo SAD zauzme oštar stav prema režimu već želi da se u tom smislu snažnije angažira i Europska unija. No, Venezuela i, u međuvremenu veliki investitori na Kubi, Brazil i Kina, vrlo je vjerojatno to neće učiniti.