Ingo Schulze: Europa je odgovorna za zaštitu izbjeglica

Višestruko nagrađivani njemački pisac Ingo Schulze sve više se zauzima za izbjeglice. Kritizira izbjegličku politiku EU-a, a u intervjuu za DW govori i o apelu za bolje pravo na azil, koje je inicirala njemačka sekcija međunarodnog udruženja književnika PEN.

Deutsche Welle: Gospodine Schulze, što za Vas znači gostoprimstvo?

Ingo Schulze: Imate pravo, u širem smislu prihvat izbjeglica ima veze s gostoprimstvom, ali gost je po pravilu netko tko dobrovoljno dolazi u posjet, tko je planirao put i tko se pripremio da Vas posjeti. Izbjeglica je prinuđen na dolazak i to su ljudi koji su u iznimnoj i opasnoj situaciji. I tu se radi o odgovornosti za prihvat izbjeglica koju ima pojedinac ili država.

Skupa s drugim kolegama ili članovima predsjedništva PEN-a Vi ste u ponedjeljak Ministarstvu unutarnjih poslova u Berlinu uručili apel, koji je potpisalo 1.000 pisaca iz cijelog svijeta i u kojim se zalažete za prava izbjeglica. Što očekujete od međunarodnog angažmana?

Nužno je da političari, koje smo mi izabrali, jasno čuju naše želje i očekivanja. Mi kao građani Europe moramo imati više odgovornosti za one kojima je potrebna naša zaštita i pomoć. Ovako, kako stvari do sada funkcioniraju, ne može dalje. To mora reći što više ljudi na što više mjesta. Protivnici bolje politike prema izbjeglicama artikuliraju se tako što postaju glasni i vrše napade. To se ne može tek tako prihvatiti i prepustiti policiji i pravosuđu.

"Tko želi u Europu, riskira život"

Iz sadašnje perspektive nezamislivo je da je u nacističko vrijeme samo nekoliko zemalja bilo spremno prihvati židovske izbjeglice. Danas smo medijski svjedoci masovnog umiranja izbjeglica u Sredozemnom moru. Zašto ne pomognemo tim ljudima?

Danas situacija nije takva da su odgovorni ljudi zli i da zato ukidaju novac za Obalnu stražu i mjere spašavanja. To je volja i želja politike, a samim tim i onih koji biraju nositelje takve politike da se izbjeglicama što je moguće više oteža dolazak u Europu. Onaj tko želi u Europu, riskira svoj život. Mi to možemo podnijeti samo ako to potisnemo. Zamislite samo da izlažete svoju obitelj riziku da se utopi, pri čemu je čamac ili brod cilj za koji, kako bi ga ostvarili, mnogi izgube zdravlje ili život. Takva misao je nepodnošljiva. Dakle mi to potiskujemo, jer ionako imamo puno posla. Ja ne poznajem drugi put osim da razjasnimo odgovornost Europe za posljedice kolonijalizma, hladnog rata i neokolonijalizma. Kada je u pitanju Drugi svjetski rat i ono što su Nijemci uradili, to je - ako napravimo usporedbu - dobro dokumentirano. Njemačkoj je puno toga oprošteno i dobila je podršku, u najmanju ruku njezin zapadni dio. Mi ovaj svijet možemo promatrati kao cjelinu i pokazati suodgovornost. Ne moramo biti pesimisti da bismo uvidjeli da seobe naroda zapravo još nisu ni počele.

Tijekom poetske večeri u Leipzigu 2007/08, posvećene Vašoj knjizi "Adam i Evelyn" rekli ste da je omjer pomoći i pažnje koju su dobili Adam i Evelyn za današnje izbjeglice nezamisliv. Koji konkretni preduvjeti moraju postojati da bi izbjeglice mogle živjeti normalno?

Mi smo nakon Drugog svjetskog rata imali sreću da je hladnoratovski konflikt u Europi bio u središtu pozornosti i zanimanja cijelog svijeta. Svaki izbjeglica s Istoka bio je plus-poen za Zapad. Sirijske ili afričke izbjeglice su u političkom smislu nezanimljive. Međutim, za izbjeglice nema normalizacije života. Stoga se mora pokušati sve kako se sporovi ne bi pretvorili u oružani sukob. Rat je uvijek najgora opcija. Moramo naučiti investirati u mir. Ali to, o čemu Vam sada govorim, nije ništa novo.

Nakon što je zapaljen objekt obnovljen za tražitelje azila u Tröglitzu, mnogi političari i osobe iz javnog života traže jasnije pravo na azil. Je li to dovoljno?

Sve ovisi o tomu kako izgleda to pravo na azil. Važno je da novac za izbjeglice dođe sa savezne razine, a ne da grad mora birati hoće li izdvojiti novac za dječji vrtić ili izbjeglički dom. To bi malo smirilo situaciju.

Pisac Ingo Schulze, rođen 1962. u Dresdenu, živi i radi u Berlinu. Za "33 trenutka sreće" nagrađen je Nagradom Alfreda Döblina i Nagradom Ernsta Willnera.