Europsko (oštro) oko u svemiru

Još nikad ljudsko oko nije vidjelo ono što se znanstvenici nadaju vidjeti kroz svemirski teleskop GAIA. Iako nosi ime grčke božice, to je zapravo ne baš romantična kratica za Globalni astronomski interferometar za astrofiziku. Ova sonda bi trebala punih pet godina slati slike i podatke na Zemlju sa udaljenosti od oko milijun i šesto tisuća kilometara.

Zapravo, mjesto gdje treba biti smještena ova sonda, među astrofizičarima je poznato tek kao Langrangeova točka L2 i njega je izračunao talijanski matematičar i astronom Joseph-Louis de Lagrange (točnije, Giuseppe Lodovico Lagrangia koji se nastanio u Francuskoj pa je potom promijenio ime.)

On je još koncem osamnaestog stoljeća izračunao mjesto u sunčevom sustavu koje je od Zemlje otprilike četiri puta dalje nego Mjesec, ali gdje će objekt ostati - gledajući sa Zemlje - na istom mjestu, jer se i naša planeta i taj predmet kreću istom brzinom oko Sunca.

To otvara nove, goleme mogućnosti za istraživanje svemira jer su do sada teleskopi bili lansirani tek u orbitu oko naše planete. Ovako, preko njega će znanstvenici imati gotovo nepomućeni pogled u dubinu svemira, a više neće biti potrebne niti korekcije dok se teleskop okreće oko zemlje.

"Digitalac" sa neke druge planete

Naravno, kad je već tamo, onda i "oko" mora biti oštro koliko se trenutnom tehnologijom to uopće može postići. U osnovi, srž mu je foto-čip kakvog poznajemo i iz digitalnih fotoaparata ili mobitela, ali njegova kvaliteta je iz nekih drugih dimenzija. Kod naših uređaja je to možda nekoliko milijuna (to jest: mega) piksela, ali u ovom teleskopu je čip osjetljivosti od gotovo milijardu točkica koje registriraju intenzitet svjetlosti.

Niti to nije kraj: taj super-čip je postavljen nad zrcalni teleskop takvih osobina da je moguće razlikovati jednu vlas ljudske kose - s udaljenosti od 1000 kilometara! Naravno, na zemlji to nije moguće nikakvim čipom i nikakvim objektivom, ali u svemiru vrijede druga pravila jer nema niti atmosfere, niti prašine.

Ali znanstvenicima nije do toga da tek gledaju lijepe i do sad neviđene slike svemira i da preko njih, obzirom na udaljenost koju će satelit prijeći oko Sunca zajedno sa Zemljom, stvore i trodimenzionalnu kartu zvjezdanog neba. Osim brojnih detektora za točno pozicioniranje nebeskih tijela, modul je opremljen i za spektralnu analizu svjetlosti zvijezda iz čega se može izračunati i njihov temeljni kemijski sastav.

Jedva čekaju prve slike

Posla za GAIA-u ima mnogo: predviđeno je da u svom petogodišnjem životu "opipa" na stotine tisuća zvijezda izvan našeg Sunčevog sustava među kojima su i neke udaljene 500 svjetlosnih godina. Astronomi se nadaju složiti "obitelji" zvijezda pa prema njihovoj udaljenosti, izračunati sliku svemira koja bi sezala možda sve do "velikog praska".

Naravno, sve te slike i ti podaci trebaju biti poslani na Zemlju - i to su upravo gigantske količine. Očekuje se oko milijun gigabajta podataka i treba si zamisliti da je to oko tisuću čvrstih diskova današnjih kućnih računala krcatih podataka. U svakom slučaju, zato znanstvenici već godinama željno očekuju da se GAIA "javi na zadatak" kad stigne na svoje mjesto - i naravno da strepe da njeno lansiranje prođe kako je predviđeno.

Lansiranje je ESA prenosila i uživo na svojoj internetskoj stranici, a ishod će brzo biti poznat: GAIA je lansirana ovog četvrtka (19.12.) u 10:00 sa Europskog svemirskog centra u Francuskoj Gvajani na Južnoameričkom kontinentu. Za njeno lansiranje je izabrani stari "radni konj" svemirskog istraživanja, ruska raketa Sojuz Fregat koja omogućuje brojne korekcije kako bi modul došao točno na mjesto kamo treba doći.

Još malo posla...

I na koncu, GAIA ima još jedan zadatak koji bi nam mogao biti još važniji nego otkriće neke maglice ili još neke "smeđe" ili "crne" rupe u dalekom svemiru. Ona će moći detaljno pratiti i što se dešava u prostoru asteroida na rubu našeg Sunčevog sustava i nalazi li se neki od stotine tisuća tih nebeskih tijela možda ipak na putu prema Zemlji. Do sad su i takvi kometi otkrivani uglavnom tek u posljednji trenutak kad jedva da još ima vremena za bilo kakvu akciju.

Na primjer, nedavni komet ISON koji je trebao biti svojevrsna "Zvijezda Betlehema" ove zime i koji se, manje ili više raspao dok je prolazio neposredno uz Sunce, otkriven je tek prošle, 2012. godine. GAIA bi i takve objekte mogla opaziti daleko ranije nego što se to moglo sa postojećim teleskopima i tehnologijom.