Fenomen Houellebecq
12. rujna 2005
U svojem najnovijem romanu pod nazivom «Mogućnost jednog otoka» ovaj kontroverzni francuski autor ponovno promišlja sebi tako svojstvene teme: kloniranje, muško-ženske odnose s posebnim težištem na seksu, preko vječne mladosti, pa do otuđenosti i okrutnosti suvremenog svijeta, da bi u finalu po tko zna koji put zaključio kako je ljubav zapravo najprecijenjenija stvar u ovoj civilizaciji. Svoju je knjigu paralelno objavio na četiri jezika – francuskom, engleskom, njemačkom i talijanskom, te je tako zaradio epitet «Harryja Pottera za odrasle».
Između obožavanja i proklinjanja
Službeni datum izlaska «Mogućnosti jednog otoka» bio je 31. kolovoza i do tada knjigu gotovo nitko nije mogao ni vidjeti, a kamoli prelistati. No, Houellebecqov novi ponosni izdavač Fayard pobrinuo se za dodatnu dozu medijske pozornosti te je odabrao nekoliko novinara kojima je ukazana čast da to ipak učine prije ostalih. Usprkos svekolikoj tajnovitosti u medijima se već danima unaprijed vodila rasprava o značaju najnovijeg djela najspornijeg suvremenog francuskog autora. Jedni su pritom smatrali kako bi za svoj posljednji roman on zapravo morao dobiti najuvaženiju francusku književnu nagradu, Prix Goncourt, dok su drugi njegov roman pak ocijenili beznačajnim i amoralnim te ga optužili za veličanje genetske tehnologije i kloniranja. Sam Houellebecq o tome kaže: «Prijatelj sam znanstveno-fantastične književnosti, budući da kontinuirani napredak znanosti potvrđuje gotovo sve što u tom žanru nastaje. No, to nije uvijek tako bilo. Ali mislim da je danas zaista baš sve moguće: umjetna maternica, kloniranje, genetske manipulacije... Sve će to čovječanstvo iz temelja promijeniti i zato mislim da o tome moramo govoriti.»
Poučne španjolske sapunice
«Mogućnost jednog otoka» nastavlja se na ideju o umjetno stvorenim ljudima koju je Houellebecq skicirao još 1999. u «Elementarnim česticama»: «Ono što moj glavni junak pokušava kroz čitavu knjigu jest mogućnost da samog sebe beskonačno reproducira... To su zaista teška pitanja...»
Pišući ovaj roman, Houellebecq se na tri godine iz Irske, u kojoj je nastanjen, preselio u Andaluziju. Tamo se navodno toliko posvetio pisanju da je posve zapustio brigu o sebi pa je tako izgubio i nekoliko zubi – izjavio je u ekskluzivnom intervjuu francuskoj televiziji na dan izlaska knjige. Španjolska je, kaže, za njega bila posebno poticajna okolina: «U Španjolskoj sam osjetio posebno jaku inspiraciju. Osim toga, Španjolci su u mnogim stvarima puno manje izvještačeni od Francuza ili Engleza. I to posebice kada je riječ o biološkim pitanjima poput seksualnosti, starenja ili rađanja. Tamo se o tome puno otvorenije govori, a i njihove sapunice znaju biti jako poučne.»
Houellebecq od sada i na filmu
Oko ovog se majstora književne depresije, inače neuglednog čovječuljka nimalo njegovanog izgleda, digla tolika fama da se u medijima već pojavljuje formulacija «fenomen Houellebecq», a izlazak njegovog romana prati čak nekoliko biografija i analiza njegova pisanja, lika i djela.
A ono se uskoro više neće ograničavati samo na književnost. Naime, njegov novi izdavač Fayard, koji mu je za transfer iz renomiranog Flammariona platio gotovo milijun i pol eura, objavio mu je prvi filmski uradak, doduše u trajanju od samo 20 minuta, u kojem je moguće vidjeti uglavnom gole žene, među kojima i njegovu vlastitu suprugu. No, kako se doznaje, to je tek uvod u ekranizaciju «Mogućnosti jednog otoka», koju će Houellebecq sam i režirati.