Festival za Renzija, ne i za EU
Mora mu se priznati da je vješt. Matteo Renzi, samoprozvani reformator talijanskog društva, spretno se inscenirao organizirajući simboličan susret na otoku na kojem se nalazi grob Altiera Spinellija. Spinelli je antifašist koji je nakon Drugog svjetskog rata bio jedan od potpisnika Manifesta - dokumenta koji je u sebi nosio ideju nove, federalizirane Europe. Premijer Italije je na ovaj način jasno pokazao kuda želi - ne samo na čelo svoje zemlje, nego i na čelo EU-a.
To je često govorio i prije Brexita. Nakon što su Britanci odlučili napustiti "klub", Renzi je prepoznao priliku da se uključi u igru na samom vrhu. Ne njemačko-francuska lokomotiva, nego trojac Njemačka-Francuska-Italija bi trebao povesti EU novim smjerom. Kratko nakon Brexita troje lidera se susrelo u Berlinu. Sada, nakon nekog vremena, i na talijanskom otoku, odnosno na talijanskom nosaču zrakoplova - koji, naravno, treba simbolizirati talijanski zahtjev da se dobije vodeća uloga. Ovaj nosač je inače zapovjedna centrala akcije EU-a za spašavanje izbjeglica u Sredozemnom moru.
Matteo Renzi je još uoči summita zacrtao smjer izjavom da EU mora odustati od krutih pravila, da se mora riješiti tehnokracije. EU ne smije biti Unija banaka, nego mora slijediti ideale i imati u vidu interese građana. Ove floskule su, naravno, namijenjene ušima birača u Italiji kojima je dosta politike štednje koja je, navodno, njemački izum, i koji žele veću neovisnost o Bruxellesu.
Ipak, ni Renzi na ovom susretu nije bio konkretniji. Ali to uopće nije bio ni cilj ovog susreta. Cilj je bio dobiti lijepe slike koje Mattea Renzija prikazuju kao predvodnika u Europskoj uniji. Kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Francois Hollande su bili samo ukrasi, između ostalog i zato što ni oni nisu imali nekih novih ideja.
Merkel je odigrala svoju ulogu u tom trojcu. Ona je hvalila gospodarske reforme premijera Renzija, ali mu pri tome nije ispunila želju da se Italiji dozvoli da se još zaduži. Renzi je hvalio kancelarkinu velikodušnost. Njemačka je prihvatila osam puta više izbjeglica od Italije.
Je li ovdje riječ o prilično dobrim prijateljima? Naravno da se iza svega krije računica. Merkel želi Renzija u istom čamcu, ne želi konfrontaciju. Njoj su potrebna praktična rješenja za problem s izbjeglicama, za odnos prema Turskoj, za obranu od terorizma i za više investicija - a za sve to joj je potrebna podrška Italije. Ona već ima dovoljno "oporbe" unutar EU-a koju čine države poput Austrije i Poljske. Stoga je Renziju u njegovoj domovini prepustila da se istakne pod svjetlom reflektora, kako bi ojačala njegovu poziciju. Iz kuta gledanja EU-a u Italiji trenutno nema alternative Renziju.
S ovakvom podrškom dinamični premijer Italije se usuđuje i odustati od nekih ranije danih obećanja. Tako on sada ne želi svoju političku sudbinu vezati za referendum o reformi ustava zakazan za studeni. Uoči ovog susreta on je najavio da namjerava u svakom slučaju ispuniti svoj mandat koji traje do izbora u ožujku 2018. On se osjeća dovoljno snažnim, a dojam koji ostavlja na "europskom parketu" će mu pomoći da prikupi bodove i u domovini.
Za Renzija je ova "opereta" na Ventoteneu bila uspjeh. EU od toga i nije imao neke koristi. On se i dalje, kako je naglasila kancelarka, nalazi u fazi preispitivanja. Dijagnoza je neizvjesna.