Film o Potočarima u glavi Rolfa Karlinga

"U kampu s oko 200 nizozemskih vojnika u Potočarima vladao je potpuni metež. Tisuće muškaraca, žena, djece i staraca bile su zbijene poput sardina. Skoro da nije bilo medicinske pomoći, hrane, vode…Trajali su pregovori s Ratkom Mladićem. Odjednom je rečeno da će po muškarce doći kamioni. Svi smo znali da te ljude više nećemo vidjeti", sjeća se Rolf Karling tog vrelog 11. dana mjeseca srpnja 1995. Dok priča, njegove smeđe, duboko usađene oči, odaju rasijanost, a vrhovima prstiju udara čas po vlastitoj nozi koja se klati, a čas po rukohvatu stolice, kao da traga za nekim čudnim usporenim i neuravnoteženim ritmom.

Rolf je u Srebrenicu došao kao snimatelj jedne nizozemske medijske agencije. Prije toga je, s kamerom na ramenu, snimajući ratove na Balkanu 1990-ih godina obišao Osijek, Vukovar, Sarajevo, Tuzlu… Ono što je doživio danas vidi kao prokletstvo svog dobro plaćenog posla, jer je doživljaj iz Potočara iz temelja promijenio njegov život.

"Sve je podsjećalo na transport židova na istok"

"Kada imaš povijest poput njemačke i promatraš tu situaciju, točno vidiš šta se događa i znaš da te ljude nećeš više vidjeti žive. Gledaš kako ljude kao stoku utovaraju na kamione i onda ti se vraćaju slike njemačkog transporta židova na istok i stvaranja novog životnog prostora. Odjednom si dio tih događanja i masovnih ubojstava, a ne možeš ništa učiniti protiv toga. Kasnije se moraš boriti s tim", nastavlja Rolf svoju priču o srebreničkom paklu.

Rolf je bio svjestan šta će se dogoditi i u diskusiji s holandskim "plavim kacigama" je inzistirao na tome da se ti ljudi ne smiju izručiti. No, do generala Thomasa Karremansa se u tim trenucima nije moglo doći On misli da je izručenje Srebreničana bio postupak utemeljen na strahu za vlastiti život. I to što je poslije isti taj general odlikovan, smatra on, velika je sramota.

"Ja mislim da bi mene to odlikovanje, kada bi mi ga kao generalu Karremansu stavili oko vrata, ugušilo. To nikako ne ide. On je tada morao zahtjevati od NATO-a da napadne", govori Karling rezignirano.

Tog 11. srpnja se još mnogo toga dogodilo u životu Rolfa Karlinga. Napustio je Srebrenicu i imao je sreću da se isti dan ukrca u vojni transporter za Nizozemsku, koji je sletio u vojnu bazu blizu Den Haaga. Sjeo je u taksi i krenuo k svom amsterdamskom stanu.

Izoliran od vanjskog svijeta

"Kada sam ušao u taksi, vozač mi je pričao o svom problemu. Mučilo ga je to što je gorivo poskupilo za oko dva centa. Rekao sam mu da zaustavi auto. Bacio sam mu 10 guldena i izašao na ulicu. I tu sam već bio gotov", prisjeća se on.

Nakon toga su uslijedile dvije godine potpunog psihičkog kolapsa kamermana Karlinga. Proveo ih je zatvoren u svome stanu. Više nije, kako kaže, mogao naći zajednički jezik s vanjskim svijetom. Na inzistiranje prijateljice je, nakon više od dvije godine, zatražio profesionalnu pomoć psihijatra. Nizozemski liječnik ga je uspio vratiti u život koji je postao posve drugačiji.

"Terapija je trajala više od godinu dana i ja sada samo funkcioniram", opisuje on svoje sadašnje stanje.

Rolfov povratak u život

Iz Amsterdama se na nagovor sestre vratio u Duisburg, gdje je njegovao svog bolesnog oca. Bio je nezaposlen. Kasnije se uspio zaposliti i radio je samo noćne smjene. Potom je ponovo četiri godine bio bez posla.

"Kada ništa ne radiš postoji opasnost da trauma ponovo izroni. Međutim, vidio sam da ima i slabijih od mene. Posudio sam od sestre 10.000 eura i kupio kombi sa kojim sam iz supermarketa počeo sakupljati hranu koju bacaju iako je ona i dalje upotrebljiva. Mi to skupljamo, sortiramo i dijelimo. Danas imamo četiri vozila. Jedno od njih je i mobilna ambulanta koja se brine za ovisnike o alkoholu i narkoticima", pojašnjava Karling strukturu udruženja "Građani za građane" ("Bürger für Bürger") koje je osnovao 2007. godine.

U ovom udruženju danas radi 25 volontera. Oni tjedno osiguravaju i dijele hranu za 3.000 do 5.000 ljudi u nevolji. Među njima je najviše Roma iz Bugarske i Rumunjske, ali ima i Nijemaca, Rusa, Čečena… Udruženje "Građani za građane" trenutno ima puno posla i trebalo bi mu, kaže Rolf, duplo više volontera. Danas se on aktivno bavi i borbom za prava Roma i azilanata u Njemačkoj.

"Moram se vratiti Potočare"

53-godišnji Rolf još uvijek čuva kameru s kojom je snimao ratove na Balkanu. U Srebrenici je ovaj kamerman s diplomom Fakulteta za film i televiziju u Münchenu posljednji put gledao kroz objektiv svoje kamere. Dio njegovog svakodnevnog imidža je maskirna jakna koju je dobio od jednog nizozemskog vojnika u Srebrenici. Od nje se nikada ne odvaja i ona mu je, kako kaže, neka vrsta amajlije.

Mora se, veli, još jednom vratiti u Potočare, na mjesto na kojemu su počeli njegovi problemi. Misli da će tim činom uspjeti pronaći kakav-takav oblik duševnog mira. Nekadašnjem dobro plaćenom i školovanom kamermanu ostao je još samo njegov privatni, bolni film koji stalno vrti u glavi.

"Film u mojoj glavi se stalno ponavlja. Noću kada se probudim vidim lica žrtava koje vrište. Te slike nikada ne nestaju", završava Rolf svoju priču o Srebrenici s kojom mora nastaviti živjeti.