Fotografije umiranja

Kako doživljavamo umiranje? Što se događa u periodu prelaska iz života u smrt? Ova pitanja postavlja izložba "Još jednom živjeti prije smrti", koja se trenutno može vidjeti u Wolfsburgu. Fotografa Waltera Schelsa i novinarku Beate Lakotta počela su zaokupljati ova egzistencijalna pitanja kada su prije 10 godina postali par. Na razmišljanje ih je navela starosna razlika između njih - Schels je stariji od Lakotte 30 godina.

U potrazi za odgovorima su počeli posjećivati hospicije. Godinu dana su pratili ljude u njihovim posljednjim danima. Razgovarali su s njima o strahovima i brigama koje ih muče. I bilježili su te trenutke fotoaparatom. Tako je nastala izložba fotografija "Još jednom živjeti prije smrti" koja je izazvala pozornost u cijelome svijetu. Od 2004. godine su fotografije iz te serije izložene u brojnim muzejima, a njezini autori obasuti priznanjima.

Na izložbi se mogu vidjeti parovi crno-bijelih portreta velikoga formata. Jedna fotografija pokazuje čovjeka dok je bio živ, druga nakon smrti. Na jednoj se susrećemo s ozbiljnim pogledom osobe koja zna da umire, a na drugoj su oči zatvorene, čini se da su lica oslobođena svake napetosti, da su blažena u smrti. Portreti u paru magnetski privlače promatrača i nameću brojna pitanja.

Beate Lakotta i Walter Schels su uz fotografije postavili kratke tekstove o osobama na slici. Kod nekih - pogotovo mlađih - govore o bolesti. Većinom se misli umirućih vrte oko rastanka, smrti.

"Željeli smo ovim projektom svladati vlastiti strah od smrti i umiranja", kaže Beate Lakotta. Evo tekstova uz neke od izabranih portreta...

Heiner Schmitz

52 godine

Rođen 26. studenog 1951.

Prvi portret 19. studenog 2003.

 Umro 14. prosinca 2003.

Hospicij Leuchtfeuer u Hamburgu

Heiner Schmitz je vidio mrlju na snimci magnetske rezonance svog mozga. Odmah je znao da mu ne ostaje još puno vremena. Schmitz je čovjek vičan riječima, koji brzo shvaća, dubok. Radi u marketinškoj branši. Tamo su uvijek svi dobro raspoloženi. Obično je tako. Heinerovi prijatelji ne žele da on bude tužan. Žele mu odvratiti pažnju od crnih misli. U hospiciju gledaju nogomet s njim, kao što su uvijek činili. Pivo, cigarete, party u sobi. Cure iz agencije donose cvijeće. Mnogi dolaze udvoje, jer ne žele biti sami s njim. O čemu pričati s nekim tko umire? Neki mu na rastanku žele brz oporavak. Stani brzo opet na noge, stari!

"Nitko me ne pita kako sam", kaže Heiner Schmitz. "Jer se svi boje. To grozničavo traženje tema za razgovor, to me boli. Hej, zar ne kapirate? Ja ću umrijeti! To je trenutno jedina tema o kojoj razmišljam svake minute kad sam sam."

Maria Hai-Anh Tuyet Cao

52 godine

Rođena 26. kolovoza 1951.

Prvi portret 5. prosinca 2003.

Umrla 15. veljače 2004.

Hospicij Leuchtfeuer u Hamburgu

Vjerojatno bi Maria Hai-Anh Tuyet Cao bila umrla negdje drugdje da se nije upoznala s učenjem Vrhovne učiteljice Ching Hai. Poznata duhovna učiteljica govori: "Ono što se nalazi s one strane ovoga svijeta je bolje od našega svijeta. Bolje je od svega što možemo i ne možemo zamisliti."

Gospođa Cao nosi oko vrata sliku duhovne učiteljice iz Vijetnama. Pod njezinim vodstvom je već u meditaciji prešla granicu ovoga svijeta. Ne može još dugo potrajati prije nego što je otamo pozovu: njezina se pluća raspadaju. Ali ona djeluje vedro i opušteno. "Smrt nije ništa", kaže gospođa Cao. "Ja joj se smijem. Ona nije vječna. Poslije, kada odemo k Bogu smo prelijepi. Samo ako se još i u zadnjem trenutku ne možemo odvojiti od nekog čovjeka, moramo se ponovno vratiti na zemlju." Svakoga dana se Hai-Anh Cao priprema za taj trenutak. Ona se u trenutku svoje smrti želi odvojiti od svega.

Wolfgang Kotzahn

57 godina

Rođen 19. siječnja 1947.

Prvi portret 15. siječnja 2004.

Umro 4. veljače 2004.

Hospicij Leuchtfeuer u Hamburgu

Na noćnom ormariću pored njegovog kreveta su šareni tulipani. Sestra je pripremila tacnu s čašama za pjenušac i kolač. Wolfgang Kotzahn ima rođendan. "Danas navršavam 57 godina. Nisam zamišljao ni da ću doživjeti duboku starost niti da ću umrijeti mlad kao što je sada ispalo. Ali smrt ne poznaje starosnu dob."

Dijagnozu je ovaj porezni savjetnik koji je živio povučenim životom dobio pola godine prije toga: karcinom bronhija, inoperabilan. "Šok je bio ogroman. Nikada nisam sanjao o smrti, uvijek o životu", kaže gospodin Kotzahn. "I sam se čudim da sam se relativno lako pomirio sa sudbinom. Sada ležim ovdje i čekam smrt. Ali svaki dan koji mi je još preostao svjesno doživljavam. Nikada prije nisam obraćao pažnju na oblake. Sada sve vidim drukčije: oblak na prozoru, svaki cvijet u vazi. Odjednom je sve postalo važno."

Ursula Appeldorn

57 godina

Rođena 17. rujna 1946.

Prvi portret 19. studenog 2003.

Umrla 22. prosinca 2003.

Hospicij Leuchtfeuer u Hamburgu

Prije je Ursula Appeldorn patila od halucinacija. U panici je istrčala na jednu prometnu cestu. Kad je počela živjeti u jednom domu za psihičke bolesnike, počelo joj je biti bolje. Onda je dobila rak. Kada su joj u bolnici rekli da bi bilo najbolje da ode u neki hospicij, počela je glasno i dugo vikati. Tako nekontrolirano da se gospodin Max, njezin njegovatelj, bojao da od toga neće više doći sebi. Ali onda je prestala vikati. U jednom kratkom trenutku nakon toga je prihvatila činjenicu da će uskoro umrijeti i stavila svoj potpis na molbu za primanje u hospicij. Gospodina Maxa je to zadivilo.

Prvoga dana svog boravka u hospiciju je Ursula Appeldrn poredala svoje 24 lutke na komodi. Sada je sve bilo kao u njezinoj sobi u domu. "Prije nekoliko godina sam bila jako bolesna", kaže smješkajući se. "To je bilo grozno. Ali sada sam savršeno zdrava."

Barbara Gröne

51 godina

Rođena 15. prosinca 1951.

Prvi portret 11. studenog 2003.

Umrla 22. studenog 2003.

Hospicij Leuchtfeuer u Hamburgu

Od početka je Barbara Gröne osjećala da ima pravo na život. Njezina majka ju nije željela. Kratko nakon rođenja ju ju dala u dom.

Dijete želi živijeti. Gradi barikade oko svoje duše. Zidove protiv straha. Najpouzdanija je disciplina. Dobar uspjeh je opravdanje za egzistenciju. Barbara Gröne vrijedno radi. Dobra je učenica. Postaje fizioterapeutkinja, osamostaljuje se. Njezin životni partner se divi njezinoj energiji. Uspješna je. Konačno se može opustiti, konačno.

Ali onda dolazi rak, tumor na jajniku. Metastaze na donjem dijelu kralježnice i na zdjelici. Ništa se više ne može učiniti. Strah se u sekundi vraća. Stari osjećaj da ništa ne vrijedi. Tuga. Barbara Gröne je potpuno nemoćna protiv tog osjećaja. "Svi napori su bili uzaludni", kaže. "Kao da me život odbacio."

Jens Pallas

62 godine

Rođen 13. travnja 1941.

Prvi portret 1. prosinca 2003

Umro 15. prosinca 2003.

Hospicij Leuchtfeuer Hamburg

Jens Pallas je izgledao začuđeno kada je sestra Dagmar u osam ujutro provirila u njegovu sobu. Odmah je znala da je umro. Gospodin Pallas nije gajio iluzije o ishodu njegove bolesti: kronično opstruktivni bronhitis s plućnim emfizemom. Njegove patnje su počele 10 godina prije toga. Sada su se bližile vrhuncu. Očekivao je da će se ugušiti. Ali nitko, a ponajmanje gospodin Pallas, nije očekivao ovako iznenadnu smrt.

Obraz Jensa Pallasa je bio još topao. Sestra Dagmar na njegovom licu nije mogla pronaći nikakve znakove borbe protiv gušenja. Samo taj začuđeni pogled, kao da je htio reći: što, to je bilo to? Sklopila mu je oči. "Njegovo izmučeno tijelo se jednostavno predalo", rekla je. "Imao je sreće."

Edelgard Clavey

67 godina

Rođena 29. lipnja 1936.

Prvi portret 5. prosinca 2003.

Umrla 4. siječnja 2004.

Hospicij Helenenstift u Hamburgu

Edelgard Clavey je bila šefica tajništva sveučilišne psihijatrijske klinike. Od svog razvoga početkom 80-ih godina živi sama. Nema djece. Od mladosti se angažira u Evangeličkoj crkvi. Već nekoliko tjedana ne može se maknuti iz kreveta. "Smrt je životni ispit zrelosti. Njega svaki čovjek sam za sebe mora položiti", kaže gospođa Clavey. "Ja bih tako željela umrijeti. Želim nestati u velikoj, nevjerojatnoj svjetlosti. Ali umiranje je težak posao. Smrt ima moć, ja na nju ne mogu utjecati. Samo čekati, čekati, čekati. Dobila sam život, morala sam ga oživjeti i sada ga opet vraćam."

Uvijek sam teško radila, gotovo na dijakonijski način: siromaštvo, čistoća, posluh. Sada više ne mogu ništa činiti. I to me nepodnošljivo boli: ne želim biti trošak na berlinskom brdu leševa. Želim otići, najradije odmah. Uvijek spremna, kao kod izviđača."

Michael Lauermann

56 godina

Rođen 19. kolovoza 1946.

Prvi portret 11. siječnja 2003.

Umro 14. siječnja 2003.

Hospicij Ricam u Berlinu

Michael Lauermann je menadžer. Workoholic. Izvrnuo se iznanada. U bolnici su mu rekli da ima tumor na mozgu, neizlječiv. Bilo je to prije šest tjedana.

Lauermann ne želi pričati o smrti, već radije o životu. Kako je '68. uspio iz švapske provincije otići u Pariz. Studij na Sorbonnei. Baudelaire, ulične borbe, revolucija, žene. "Meni je bilo tako drago živjeti", kaže Lauermann. "Sada je gotovo. Nije me strah od onoga što će doći." Često je rušio sve mostove za sobom. Tako je i sada. Za ničim ne žali. Stadij u kojemu se sada nalazi čini mu se zapravo lijepim. Opuštenost i sloboda, neka vrsta bestežinskog stanja. Tijelo mu nestaje. Nema bolova. "Ja ću brzo umrijeti", kaže Lauermann.

Tri dana kasnije pred njegovom sobom gori svijeća. Znak da je umro.

Gerda Strech

68 godina

Rođena 7. veljače 1934.

Prvi portret 5. siječnja 2003.

Umrla 13. siječnja 2003.

Hospicij Ricam u Berlinu

Gerda Strech ne može vjerovati: rak će joj ukrasti suton života. "A cijeloga sam života samo radila". Stajala je za trakom jedne tvornice sapuna, sama othranila svoju djecu. "Je li stvarno već došlo vrijeme?" Plače. "Tako me strah. Ne znam hoću li otići u raj ili k vragu."

Kada joj je bolest uznapredovala, počela je odlazititi moliti se u crkvu. "Možda će mi dragi Bog pomoći", nadala se. Ali počela je stalno povraćati. Zapetljala su joj se još i crijeva. "Sada više neće još dugo trajati", shvaća panično gospođa Strech. Njezina kćer je pokušava utješiti: "Mama, svi ćemo se jednom ponovno vidjeti."

"To nije moguće. Ili se raspadneš ili te spale."

"Ali to nema veze s dušom."

"Ah, duša, duša..." kaže Gerda Strech optužujućim glasom. "Gdje je taj dragi Bog?"