Gdje se djeca zajedno školuju, tu nema problema

Baranjsko selo Darda, u ratu ostalo na okupiranom području Baranje, danas je dom Hrvatima, Srbima, Romima, Mađarima i «ostalima» koji žive poprilično neopterećeno međunacionalnim odnosima. Radomir Čvarković, donačelnik Općine Darda, Srbin u većinsko hrvatskoj općini kaže da ih više muče gospodarski problemi i nedostatak radnih mjesta, dok problema sa zajedničkim životom uopće nemaju. „Iseljavanje je veliki problem. U medijima je prošlo dosta nezapažno da je u Dardu došla televizijska ekipa iz Kanade jer su utvrdili da je u jednom razdoblju 400 osoba iz Darde emigriralo u Kanadu. Zbunjeni tom pojavom, došli su istražiti što se događa. Morali smo im objasniti da ti ljudi nisu po ničemu ovdje ugroženi, već da jednostavno nema posla“, kaže Čvarković.

U Dardi nema segregacije, počevši od kafića, nogometnog i košarkaškog kluba ili ribičkog društva. Svi posjećuju u iste kafiće i treniraju u istom sportskom klubu. „Mi nemamo razdovojene ni vrtiće niti škole, svi se od početka školuju zajedno. Mislim da su razdvojeni razredi najnesretnije rješenje, samogetoizacija je najopasnija. U školi imamo tzv. Model C, dok su jedni na vjernauku, druge nacionalnosti slušaju predmet njegovanje jezika, tako da svatko njeguje svoj jezik, pismo, kulturu, umjetnost, ali svi idu u isti razred. Jedini incident se dogodio prije dva mjeseca, u vrijeme tog, da kažem, najviše medijskog ludila. U subotu ujutro, vjerojatno kada se netko vraćao malo „pod gasom“ iz noćnog izlaska, ukrali su nam tablu sa Vijeća srpske nacionalne manjine. Ta tabla je tamo stajala deset godina i nitko je nije primjećivao, niti je nekome smetala. Normalno, onda kad dođe do takvog događaja, mediji prenesu policijsko izvješće, pa je na kraju ispalo: „Otkud to u Dardi?“, objašnjava Radomir Čvarković.

Po čemu je Darda drugačija?

U Dardi postoje četiri kulturno umjetnička društva; hrvatsko, srpsko, romsko i mađarsko i to je jedino mjesto gdje su ljudi razdvojeni po nacionalnom ključu, ali Čvarković to objašnjava jednostavno. „Neki pitaju trebaju li nam baš četiri KUD-a, ali to je prirodno, to im je i svrha da čuvaju narodnu kulturu. I možemo su pohvaliti da sva četri KUD-a uvijek na vrhu na svim smotrama. Općina to vidi kao svoje bogatstvo. Prošle godine smo imali situaciju za Dan općine koji je na sv. Ivana Krstitelja, koji je rimokatolički svetac. Mi smo na centralnoj proslavi imali manjinsku smotru folklora koje je vodilo Srpsku kulturno društvo „Branko Radičević“. Ne znam ima li takvih primjera još u Hrvatskoj“, kaže Čvarković.

Objašnjenje po čemu je Darda drugačija od ostalih multietničkih mjesta koja su bila pod okupacijom, Radomir Čvarković vidi u dogovoru i kopromisu svih političkih opcija na lokalnoj razini. „To je počelo prije jedno deset godina i sa vrha se prelila jedna dobra priča koja traje i danas. Ne moramo se lagati, nije sve bilo idealno u ovih 15 i više godine, ali vidjeli smo da ostaje nam mjesto ostaje prazno i da od takvih rovovskih podjela nema ništa dobra. Srećom, uspjeli su se skupiti normalni ljudi i tako je to krenulo. Poslije ovog rata smo se svi morali ponovno upoznavati, što je donekle i normalno, ali ako to je cijena zajedničkog života, onda je to najmanji problem. Svaka zajednica normalno funkcionira i kroz KUD-ove i kroz politički oblik organiziranja, ali nema stvari koje smetaju jedni drugima i ovdje nema glumljenog dobrosusjedskog života. Ima tu i darđanskog mentaliteta. Ovdje se oduvijek dobro živjelo. Bilo je to njemačko mjesto, tu se uvijek znao red. Svi smo uvijek bili prvo Darđani, a onda sve ostalo“, kaže on.

Zakazale i institucije i crkva

No, ima i drugačijih primjera. Mirjana Herceg iz ženske udruge Izvor iz Tenje, kaže da je u Tenji kao multinacionalnj sredini situacija daleko od idealne. „Prihvaćanje nekog suživota i realnosti da moraš živjeti s nekim drugačijim ako želiš normalno živjeti, danas je lakše starijim generacijama nego mlađima, što zabrinjava. U Tenji postoje dva KUD-a, hrvatski i srpski, prilikom otvaranja novih prostorija Mjesnog odbora Tenja, bilo je sporno zašto da ta dva kulturnoumjetnička društva trebaju nastupati zajedno. U 2013. godini, još uvijek je to sporno. Do tada nikada nisu zajedno nastupali. To je paradoks i dokaz da se na tom pitanju institucionalno nitko nije bavio. Smiješno je kako se tijekom ovih blagdana pazi oko kojeg datuma će se bor okitit i kada će se božićno drvce izbaciti iz kuće. Po meni, ni Katolička ni Pravoslavna crkva ne čine dovoljno, kao ni institucije. Tu se moralo raditi“, kaže Mirjana Herceg.

Ona tvrdi da ni promjena demografske slike ni repopulacija mjesta koje je desetak kilometara od Osijeka nije puno pridonijela.„Danas je Tenja promjenila sastav, dio srpskog stanovništva se odselio, a doselilio se puno mladih obitelji s malom djecom, tako da demografski ne stoji loše, ali usprkos doseljavanju mlade, obrazovane i urbane populacije, čini mi se da oni nisu poslužili kao katalizator nekih promjena, jer je Tenja zapravo postala samo „spavaonica“ za ljude koje rade u Osijeku. Mi imamo i program volonterstva, a danas nam je problem dobiti mladog volontera iz Tenje. Dolaze ljudi iz Osijeka, ali ljudi iz Tenje se još ne žele aktivirati. U Tenji smo već 14 godina i bavimo se ljudskim i ženskim pravima, ali imam osjećaj da još nismo sasvim prihvaćeni“, kaže Mirjana Herceg koja kao problem navodi nedostatak razvoja pluralizma i demokratskih procesa u političkom djelovanju.

Ono što ju ohrabruje je promjena broja djece koja se upisuju u jednonacionalne razrede: „Brojke se stalno mjenjaju i ne znam koji su konkretni podaci, ali prema mojim saznanjima, promjene idu u pravcu integraciije i konačnom osvještavanju i viđenju posljedica ako sam segregiraš i ograničavaš vlastito dijete. Ali naprosto to predugo traje, neke generacije smo već izgubili“, zaključuje Mirjana Herceg.