Gdje su "njemačke" atomske bombe?

Na glavnom ulazu u vojnu zračnu bazu Büchel na ugodnom ljetnom povjetarcu po ovim ljetnim vrućinama, vijore se njemačka i američka zastava. Stražari iza brklje nepovjerljivo promatraju Katju Tempel koja nam pokazuje prostor vojne baze iza žice. Riječi 52-godišnjakinje se gube u zaglušujućoj grmljavini vojnih aviona koji polijeću na drugoj strani: "To su opet Tornadi na vježbi", objašnjava nam kad se grmljavina nešto stišala. Preko tjedna redovito polijeću i slijeću u tu bazu.

Katja Tempel je babica iz Wendlanda i dobro poznaje ovaj kraj: ovog proljeća je sudjelovala u organizaciji prosvjeda "Büchel 65", a toliko su dana, od ožujka do svibnja, prosvjedovali pred vojnom bazom smještenom na jugozapadu Njemačke, nedaleko od autoceste koja povezuje Koblenz i Trier. Pretpostavlja se da su upravo tamo smještene posljednje američke "atomske bombe" na tlu Njemačke.

Büchel je baza 33. taktičke eskadrile njemačkog ratnog zrakoplovstva, ali je sve od rata stajala na raspolaganju i američkoj vojsci. U doba hladnog rata - koji nikad zapravo nije bio baš posve hladan, svoje atomsko oružje su vremenom stvorili i Velika Britanija i Francuska, ali ne i Njemačka. No baš je ova zemlja trebala biti glavno poprište budućeg atomskog sukoba sa snagama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza tako da su zapravo vojnici i piloti i nekadašnje istočne i zapadne Njemačke vježbali uporabu prije svega taktičkog atomskog oružja - avionskih bombi, raketnih sustava i topničkog streljiva.

Neke bombe su "zaboravljene"

Jer istočni Nijemci su, u slučaju vojnog sukoba, trebali dobiti sovjetske nuklearne bojeve glave da ih upotrijebe protiv snaga NATO-a, a piloti zapadne, Savezne Republike Njemačke bi ih dobili od Amerikanaca. Padom Berlinskog zida naravno da su Sovjeti povukli sav svoj arsenal s istoka, a i Amerikanci su povukli većinu od oko 7.300 nuklearnih bojevih glava koliko su ih imali u Europi. I iz Njemačke su povukli glavninu arsenala - ali ne sve.

Zapravo je vojna tajna čak i da još uvijek ima američkog nuklearnog oružja u Njemačkoj pa tako je još veća tajna gdje je ono smješteno. Ipak, mirovni aktivisti i vojni stručnjaci su uvjereni kako je jedno mjesto baš zračna baza Büchel. U podzemnom skladištu ukopanom u stijenje vulkanskog gorja Eifela postoji odvojeni dio pred kojim još uvijek stražu drže američki vojnici i kamo Nijemci nemaju pristup. Tamo je barem deset, možda i dvadeset nuklearnih bojevih glava.

Službeno nikad nije potvrđeno njihovo postojanje, ali je iz sigurnosnih razloga uobičajena politika i njemačke vlade i NATO-a da takve tvrdnje nikada niti potvrđuju - niti demantiraju. Ipak, postoje dokumenti koji indirektno svjedoče o njihovom postojanju - i američki i njemački. Tako je i u najnovijem koalicijskom sporazumu njemačkih kršćanskih demokrata i socijaldemokrata navedeno kako će se ova vlada založiti za "povlačenje taktičkog nuklearnog oružja stacioniranog u Europi i u Njemačkoj" - pod određenim okolnostima. Naravno, "povući" se samo može nešto što jest ovdje.

Svoju domovinu u radioaktivnu pustinju?

Otfried Nassauer iz Berlinskog centra za transatlantske studije pak tvrdi kako je "pouzdana spoznaja" da se u Büchelu čuva 20 nuklearnih zrakoplovnih bombi i to dva tipa iste obitelji B61. To su termonuklearne bombe stvorene da budu nošene i na nadzvučnim bojnim zrakoplovima i napravljene su u različitim kategorijama razorne moći, od "samo" 0,3 kilotone pa sve do 340 kilotona za strateške, dakle napade duboko u neprijateljskoj pozadini.

Slijedom uloge njemačkog ratnog zrakoplovstva u atomskoj doktrini NATO-a, to su taktičke bombe srednje snage od 50 do 170 kilotona klasičnog eksploziva. Naravno, takvo oružje jedva se može dijeliti na "malo" i "veliko" jer i ova bomba u njemačkoj vojnoj bazi je 13 puta snažnija od one bačene na Hirošimu.

Ali njemački vojni piloti još uvijek redovito vježbaju upotrebu tog oružja. Za vrijeme hladnog rata se tim nuklearnim arsenalom željela zaustaviti "poplava" sovjetskih tenkova koji bi u slučaju sukoba, krenuli prema zapadnoj Europi. To znači da bi se najvjerojatnije dogodilo da bi njemački piloti dobili američke bombe da ih bace na tlo same Njemačke - zapadne ili u "najboljem" slučaju istočne.

To niti pilotima ne bi bilo jednostavno, ne samo iz vojnih razloga: tko želi svoju domovinu pretvoriti u radioaktivnu pustinju? Originalne zapovijedi su naravno još uvijek tajna, ali se zna da su i američki stratezi bili svjesni tog problema pa je zato i njemačkim pilotima, kod atomskog oružja, već unaprijed bila dodijeljena sekundarna uloga.

Nuklearni arsenal tek kao politički argument

Ali sve to je danas, nadajmo se, daleka prošlost i zapravo je teško reći čemu onda još uopće služe te bombe u Njemačkoj. Berlinski stručnjak za naoružanje nam tvrdi kako Amerikanci trenutno u Europi imaju još oko 180 komada nuklearnog oružja i zapravo taj arsenal jedva da ima ikakve vojne važnosti. "Njegovo djelovanje je više političko i psihološko", kaže nam Nassauer. "Tako na primjer osiguravaju novim članicama NATO-a da će Amerikanci, ako to zatreba, i svojim atomskim oružjem stati u obranu Europe."

Zapravo, već je više puta bilo odlučeno da svo nuklearno oružje bude povučeno iz Njemačke, među ostalim i sporazumima na temelju kojih je došlo do ujedinjenja Njemačke, a na to se obavezala i vlada kancelarke Merkel još u koalicijskom sporazumu s Liberalima 2009. što je potvrdio i Bundestag 2010. Ali to se nikad nije dogodilo, a teško je reći i kada će se to dogoditi. I sadašnji ministar vanjskih poslova, socijaldemokrat Steimeier priznaje kako se "nikad nije odustalo od tog cilja, ali to je teško pitanje baš kao što je bilo i u proteklim godinama".

Štoviše, obzirom na nove vojne ambicije Rusije čini se da je to još teže nego prije. Tako je i američka vlada još prije nekoliko godina odlučila potrošiti milijarde ne da bi povukla, nego modernizirala svoj nuklearni potencijal u Europi. Jer i oznaka ove bombe svjedoči kako to nipošto nije nekakvo sofisticirano oružje: na tradicionalno jednostavan američki način, "B" tu znači bomba, a 61 označava godinu kada je projektirana - dakle 1961. Od tada je ta bomba malčice unaprijeđena, osobito osiguranje same nuklearne bojeve glave, ali to je ostala "glupa" bomba bez nekakvih lasera i GPS-a koji bi je vodili točno na cilj.

Bombe su tu, a kad će otići...

Otfried Nassauer smatra da je i političkom Berlinu postalo jasno da ne treba računati s povlačenjem takvog oružja barem u sljedećih nekoliko godina. Povrh toga, smatra stručnjak za naoružanje, Njemačku se i prije malo toga pitalo kada je bilo riječi o nuklearnom arsenalu. Ali ako nuklearno oružje uopće više ne bi bilo niti stacionirano u Njemačkoj, onda bi Berlin mogao izgubiti baš svaki uvid u planove s nuklearnim arsenalom u Europi.

To ima i svoju političku cijenu, smatra Nassauer: "Treba unaprijed odlučiti kako će njemačka vlada moći prihvatiti modernizaciju tog oružja i onda i živjeti s njim nakon 2020. kada će otprilike to novo nuklearno oružje biti dovezeno u Europu."

To će pak i koštati Njemačku, jer je onda tu pitanje i aviona koji će nositi te bombe. Nakon (nesretnog) F-104 i F-4 "Fantoma", te američke avione je već odavno zamijenio europski višenamjenski borbeni zrakoplov Tornado. Ali i on je došao u lijepe godine - prvi Tornado je poletio 1974. i njemačko zrakoplovstvo je planiralo sve svoje Tornade poslati u staro željezo 2020. Ali u međuvremenu je jasno da će avioni tog tipa biti potrebni i nakon 2025. i da će ih vjerojatno trebati još jednom modernizirati.

Sve u svemu, Katja Tempel i njezini suborci iz akcije "Büchel 65" zahtijevaju da odmah nestane bilo kakvog atomskog naoružanja na tlu Njemačke, ali se uvelike čini kako je politička realnost u Berlinu posve drugačija. Atomske bombe su još uvijek u Njemačkoj, a kad će otići - ne zna se.