Gdje će završiti skupocjeni nakit iz Dresdena?

Možda su lopovi trebali još neki ekstravagantan božićni poklon. Ili su pljačku obavili po nalogu nekog džentlmena koji je još za Božić htio na nekoga ostaviti poseban dojam? Ili se radilo o pojedinačnom dragom kamenju? Ili o nekoj velikoj ucjeni?

Sve se to već događalo na području krađe umjetnina. "Predodžba o nekom znalcu koji želi uživati u tom umjetničkom djelu, to vjerojatno postoji prije u nekom holivudskom filmu", kaže Diandra Donecker iz aukcijske kuće Griesbach u Berlinu. Ni slika s lopovom džentlmenom nema puno zajedničkog s pljačkašima koji vitrine razbijaju sjekirom, kaže ona. "Ta skupina su vjerojatno neki kriminalci koji se inače bave pranjem novca i trgovinom oružjem", kaže Donecker za DW.

"Čovjek se može samo nadati da će direktorica muzeja dobiti telefonski poziv u kojem će joj kradljivci ponuditi ono što su ukrali." Umjetnine postaju taoci i onda se radi o nekoj vrsti otkupnine. "To bi bilo još najbolje rješenje ove strašne priče", kaže Donecker.

Krađa 2.500 umjetnina godišnje

Ova vrsta "tržišta umjetnina", ako ga možemo tako nazvati, je gigantska. Samo u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj se godišnje ukrade 2.500 umjetničkih djela, kaže osiguravatelj Nikolaus Barta. On se specijalizirao za osiguranje umjetnina i za Süddeutsche Zeitung je izjavio: "Procjenjujemo da je šteta koja tako nastaje u svijetu šest do osam milijarda eura."

Ali, šteta nije jednaka vrijednosti koju može ostvariti kradljivac. Umjetnina je stvarno vrijedna tek kad je ona poznata. A poznata umjetnička djela nije lako prodati.

Ni vrijednost umjetnina ukradenih u Dresdenu nije lako realno procijeniti. Neko djelo može biti jedinstveno, staro i prekrasno - i za njega se možda na legalnoj dražbi može dobiti 100 milijuna eura. Tu se radi o čistoj materijalnoj vrijednosti. To, naravno, vrijedi za zlatni nakit i dragulje, ali ne za, recimo, slike. Za neko ulje na platnu može se na crnom tržištu možda dobiti deset milijuna eura ili manje.

"Najgore što se može dogoditi..."

"To je i u drezdenskom slučaju najgore što se može dogoditi: zlato će biti rastopljeno, drago kamenje izvađeno", kaže stručnjakinja za tržište umjetnina Donecker, "i mi to djelo nikad više nećemo vidjeti".

Ali, i u takvom slučaju kradljivac tek mora doći do novca. Kod dragog kamenja vrijednost pada ako ono bude nanovo brušeno, da ga se ne bi prepoznalo po starom načinu brušenja. I za to su potrebni specijalisti. Njih se u Europi može naći prije svega u Nizozemskoj. Ali, kradljivci se ne mogu osjećati sigurni ni na najvažnijem tržištu umjetnina na svijetu, u Antwerpenu. Trgovci imaju izravne veze s belgijskom policijom, a u četvrti dijamanata postavljeno je 2.000 nadzornih kamera.

Jednostavnije je s predmetima od zlata - njega se može razmjerno lako rastopiti. A jedinstveno umjetničko djelo je zauvijek izgubljeno. Tako se dogodilo u spektakularnoj krađi zlatne kovanice teške 100 kilograma "Big Maple Leaf", koja je prije dvije godine ukradena iz berlinskog Bodeovog muzeja. Kad su kradljivci uhićeni, kovanica je već bila rastopljena.

Umjetnina kao trofej

U organiziranom kriminalu se umjetnine koriste i kao jamčevine ili roba za trampu, slično kao boce skupocjenog arhivskog vina, koje završava u sefovima, a ne na stolovima i koje kao polog ide od sefa do sefa.

Izlaz za brzopletog kradljivca umjetnina može biti osiguranje. "Čim kradljivci primijete da ne mogu naći kupca, oni traže alternativu", kaže detektiv za umjetnine Arthur Brand. "Oni primjerice onda ucjenjuju osiguranje." Ali, u tom slučaju ih je razmjerno lako uloviti, izjavio je Brand za Spiegel.

Ali, u drezdenskom slučaju možda ta mogućnost ne dolazi u obzir. Državni muzeji obično ne osiguravaju svoje eksponate. Oni se oslanjaju na državno jamstvo. U slučaju štete ona se nadoknađuje od poreznog novca. A umjetnina je najčešće nepovratno izgubljena.