"Glasni zidovi na tihim mjestima"

"Glasni zidovi na tihim mjestima" - naslov je izložbe Karin Fischer, studentice lingvistike sa sveučilišta u Bonnu. Izreke na zidovima WC-a upravo je tema kojom se Fischer bavila u svom magistarskom radu. Izložba se može do 20. listopada vidjeti na svučilištu u Bonnu. No, zašto se netko uopće znanstveno bavi izrekama na zidovima WC-a?

Anonimna komunikacija u javnosti

"Lijepo da ste došli u tako velikom broju. Kako sam uopće došla na ideju da pišem magistarski rad na ovu temu i kako uopće s njom ispuniti 160 stranica? Na početku ni sama nisam znala, ali kao i svaki student i ja se služim WC-om na svučilištu i kada je došlo do toga koju ću temu izabrati za rad, odmah mi je sinulo. A rezultat se sada može vidjeti", ovim riječima Fischer istovremeno pozdravlja brojnu publiku i objašnjava kako je ova tema postala preokupacija njezinog studija. Brojni posjetitelji okupili su se oko fotografija intimnih grafita i detaljno promatraju izreke, koje su u ženskom WC-u nekada napisale "posjetiteljice". "Tko je najprivlačniji dečko na engleskom seminaru? Molim vas savjeti!" ili "Možete ovdje raspravljati koliko god hoćete, ali svijet i dalje ostaje posran kakav je i bio" - stoji na fotografijama. Svatko je nekada čitao raznorazne izreke na zidovima WC-a ili, ruku na srce, i sam nešto napisao. No, 31-godišnja studentica, Karin Fischer prva je koja se ovom temom detaljnije počela baviti.

"Uvijek sam bila oduševljena anonimnom komunikacijom u javnosti, na neki način umjetnom privatnošću. Kada bi ovi grafiti na zidovima WC-a bili žamor glasova, onda bi se te izjave trebalo učiniti glasnima i trebalo bi se pobrinuti da one budu i saslušane. Upravo se zbog toga moj rad i izložba zovu 'Glasni zidovi na tihim mjestima'", priča Fischer.

Božica Cloacina

Fischer nije htjela predstaviti samo zbirku smiješnih izreka, ona se prije svega zanimala za to kako se autori tih izreka nose s anonimnošću. Poštuju li druge, otkrivaju li svoj identitet, krše li tabue? Ne postoje nikakve norme ili cenzura, priča Fischer, tako da se na zidovima mogu pisati političke nekorektne i vulgarne stvari. Svatko može vršiti cenzuru ili mijenjati napisano, u principu je riječ o čistoj anarhiji, dodaje ona. Studentica lingvistike u svom se radu usredotočila iključivo na ženske WC-e. No, uz mnoge izreke koje su vezane uz muškarce i tračanje o njima, postoje i poneke intelektualne. "Čovjek ima osjećaj kao da se ponekada nastoji u WC dovesti kultura. Na zidovima se ostavljaju površine koje su namijenjene na primjer samo za filmske citate, netko čak i napiše kako je taj dio namijenjen samo za to. Žene rado raspravljaju, vidjela sam i jednu raspravu na zidovima koja je sadržavala 60 poruka o vegetarijanskom životu", kaže Fischer.

Pismene poruke na zidovima, vratima, poklopcima wc-školjke i držačima za ručnike samo su u rijetkim slučajevima planirani, priča autorica. No, te su izreke prolazne, jer kad-tak postanu žrtva ličenja. Tako da nije poznato što su naši preci pisali po zidovima najintimnijih prostorija. A važno je napomenuti, kaže Fischer, kako "WC-grafiti" nisu novitet. "Kod Rimljana bilo je veoma popularno ostavljati poruke o tome tko je s kim u ljubavnoj vezi. I tada su o tome razmišljali kako to spriječiti, jer je to vandalizam, pa je u tu svrhu izmišljena i zaštitna božica WC-a, Cloacina."

Autor: Susanne Cords / Marijana Ljubičić

Odg. ur.: Nenad Kreizer