Glazba kao izlaz iz izolacije

„Azilant nije kriminalac! Azilant nije ubojica!“ glas Revelina Mondehina zvuči blago, ali snažno. Pjevajući, on se skladno njiše u ritmovima reggae glazbe. Gomila ljudi ga sluša i razdragano kliče. To je njegova pjesma, njegova priča. „Zašto bi ga se strpalo u zatvor?“, pjeva Ravelino kojeg su zajedno s drugim pjevačima došle poslušati stotine ljudi. Koncert u poznatom kulturnom centru Brotfabrik u Bonnu je rasprodan. Za njega i njegove kolege, koji su kao i on u Njemačku stigli iz Obale Bjelokosti, ovaj koncert je trenutak slobode – bez službenog dopuštenja Ureda za strance oni uopće ne bi smjeli biti ovdje.

Revelino je 2010. godine došao u Njemačku. Doputovao je kao slijepi putnik na kontejnerskom brodu sa svojim najboljim prijateljem i to preko jednog posrednika. Tijekom tog putovanja i on i njegov prijatelj su gotovo umrli. Ovi bjegunci su šest dana bili bez kapi vode, prije nego ih je dio posade broda pronašao te se pobrinuo za njih i dao im hranu i piće.

Bijeg u zatočeništvo

Na Obali Bjelokosti je inače Revelino poznati reggae glazbenik koji se često upravo pjesmom borio protiv korupcije i građanskog rata. Zbog ovog pjevačkog aktivizma je u svojoj domovini stekao puno neprijatelja. Htio je pobjeći iz zemlje, kako bi se konačno mogao slobodno kretati. Međutim pri dolasku u Njemačku je doživio šok: „Kako je policija došla k nama na brod, tako su nam odmah stavili lisice. Sličnu situaciju sam već doživio na Obali Bjelokosti. Uhitili su me i bacili u okove. Kad me njemačka policija uhitila, odmah mi se vratio isti strah.“

Kad ovaj reggae glazbenik priča o svom bijegu, osjeća se gorčina u njegovu glasu: „Čovjek pobjegne od takve situacije i onda mu se na novom mjestu dogodi identično ono od čega je pobjegao. To me uplašilo.“ No, pomoću glazbe, on je uspio prijeći preko nelagodnog iskustva.

„Sloboda je raj“

Ideju za projekt osmislio je njemački skladatelj Heinz Ratz. Sa svojim dugogodišnjim bendom, „Strom und Wasser“, Ratz je 2011. godine posjetio 80 izbjegličkih domova u cijeloj Njemačkoj te organizirao koncerte samo za njih.

„Bilo je užasno vidjeti kako su ti ljudi prisiljeni živjeti: moraju životariti, ponekad ne imajući niti dovoljno hrane, bez ikakvih šansi za obrazovanje, bez mogućnosti da nauče njemački jezik te sve to uz minimalnu liječničku skrb“, prisjeća se njemački pjevač. „Bio sam užasnut pomisli da je uopće moguće da se tako nešto događa u Njemačkoj.“ Na svojoj turneji susreo se s mnogim pjevačima i sviračima, koji u izbjegličkim domovima nisu imali mogućnosti da se bave glazbom. U međuvremenu je izašao album šire postave njegova benda, „Strom und Wasser feat. The Refugees“.

Na albumu koji se zove „Sloboda je raj“ brojni glazbenici iz Afganistana, Irana, Gambije i drugih država iz kriznih regija prepričavaju svoja iskustva s ratom i vladajućim režimom u domovini, bijegu iz svoje zemlje te iskustvom života u Njemačkoj.

Turneja povodom izlaska novog albuma za mnoge je sudionike bila prilično naporna. „U zadnjim tjednima imao sam nebrojeno mnogo telefonskih razgovora s vlastima, odvjetnicima i službenicima iz udruga za izbjeglice“, prisjeća se pjevač Heinz Ratz. Za svakog glazbenika morao je nabaviti putni nalog. Isprva je samo dvoje od tridesetak stranih glazbenika moglo odmah sudjelovati na turneji, jer su mogli dobiti trajnu dozvolu stranog boravka.

„Odlikovanje savezne vlade je vic“

Za politički angažman Heinzu Ratzu je Savezna vlada dodijelila medalju za pomoć pri integraciji, odlikovanje koje mu danas samo izaziva mučninu : « Htio sam odbiti to odličje. To je zaista smiješno, da jedna vlada koja se vodi takvom neljudskom politikom prema izbjeglicama, odluči meni dodijeliti odličje. »

Heinz Ratz je na kraju ipak prihvatio odlikovanje Savezne vlade, jer je to na neki način značilo zaštitu za strane glazbenike. Nadao se da vlada koja dodjeljuje takva priznanja onda ne može tako lako protjerati glazbenike.

Tako je dosada zaista i bilo, jer nijedan muzičar nije morao napustiti Njemačku. Turneja je završila, a situacija za Revelina s Obale Bjelokosti ponovno ne izgleda tako dobro. On će imati boravište, kako bi ostao u Njemačkoj i probao pronaći posao. “Borim se, zato što su moja braća i sestre kod kuće, a ja ih moram uzdržavati. Sam nisam imao priliku studirati, no želim se pobrinuti da moja braća i sestre ipak budu obrazovani.”