Globalno zatopljenje? Dobra vijest za brodare!

I drevni pomorci su znali kako sjeverno od Rusije zapravo nema kopna - nego je sve to "samo" led. Još kada su prvi engleski brodovi stigli u Japan - a to je bilo prije gotovo četiri stotine godina - imali su dvije zadaće: naravno, Japancima i Dalekom istoku prodati englesku vunu, ali i pronaći novi, mnogo kraći put između Europe i Dalekog istoka.

U to doba se još do Japana putovalo vrlo, vrlo dugo: Sueskog kanala još nije bilo tako da je trebalo preploviti Atlantik sve do rta Dobre nade na jugu Afrike, onda kroz čitav Indijski ocean i tek tada bi se stiglo u Kinu ili Japan. Alternativa je bila pronaći put sjeverno od Rusije, uz sam Sjeverni pol što bi onda bio tek djelić puta kojeg bi europski brodovi trebali prijeći.

Neuspjeh - u svakom pogledu

Ukratko - brodovi East India Company nisu ispunili ni jednu, niti drugu zadaću koju im je povjerio i osobno kralj James. Prvo, morali su utvrditi kako Japanci o odjeći znaju možda i više nego Europljani. A drugo, na netočnim kartama tadašnjeg vremena nisu uopće bila ucrtana golema prostranstva Sibira niti položaj Kurilskog otočja - niti da je velik dio tog područja okovan ledom protiv kojeg tadašnji drveni jedrenjaci nisu imali nikakve šanse.

Četiri stoljeća kasnije došli su drugi brodovi i doista su, u iznimnim slučajevima i u ljetnom razdoblju, brodovi prolazili i tom rutom. Nije slučajno upravo Sovjetski Savez raspolagao flotom najvećih i najsnažnijih ledolomaca (na primjer nuklearni ledolomac Lenjin, izgrađen još 1957. godine), ali prvotna namjena te flote je bila "znanstvena". Zapravo, zadaća sovjetskih ledolomaca je bila otvoriti put ruskim vojnim brodovima kako bi iz baze u Murmansku mogli doći do Pacifika - daleko od očiju (znatiželjnog) Zapada.

Nikad manje leda

Ipak, zbog klimatskih promjena desile su se i goleme promjene s ledom na sjeveru Rusije. "Prošle godine je površina tog područja pokrivena ledom bila najmanja od kako se prati njegova količina", izjavio je Eiji Sakai, analitičar japanske zaklade za istraživanje oceana.

To je prilika koju se nije moglo propustiti: prošlog kolovoza se tim putem uputio i tanker tekućeg plina (LNG carrier) Knutsen i time je postao prvi tanker koji je iz Norveške stigao u japansku luku Jokohamu sjevernom, "Polarnom" rutom. Toplo vrijeme je smanjilo količinu leda u Barentovom i Karskom moru tako da je do Beringovog tjesnaca (između Sibira i američke Aljaske) uglavnom ostao samo "mladi led" debeo tek tridesetak centimetara.

Naravno, japanski stručnjak je uvelike zainteresiran za promjene na tom putu, makar mu teško pada procjenjivati, što će biti u budućnosti: "Smatramo kako će se količina leda smanjivati u slijedećih desetak godina, makar je gotovo nemoguće biti točan", izjavio je Sakai. Ipak, promet tom rutom je već krenuo: 2010. je Polarnom rutom prošlo tek desetak brodova, 2011. ih je već bilo 34, prošle godine se broj popeo na 46.

Ruta samo za odvažne

Doduše, obzirom na broj brodova koji prometuju između Zapada i Dalekog istoka, to je još uvijek tek šačica avanturista. Treba se sjetiti kako je samo kroz Panamski kanal - što je glavna prometnica istočne obale Amerike s Dalekim istokom, 2012. prošlo 15 tisuća brodova, a kroz Sueski čak 19 tisuća.

Japanski stručnjak također napominje kako za tu Polarnu rutu još uvijek ima problema zbog kojeg i brodari oklijevaju tamo poslati svoje brodove: "Brodovi ipak trebaju pomoć ledolomaca, ponegdje ima opasnih pličina, a problem jest i što se čitavo vrijeme plovi po teritorijalnim vodama Rusije."

To pak znači, objašnjava Eiji Sakai kako "još uvijek postoji ograničen broj ledolomaca i brodova sposobnih ploviti kroz led, a problem su i osiguravajuća društva koja traže više premije za tu rutu. Konačno, to ipak znači i plovidbu samo u ljetnoj sezoni i usprkos tankom ledu, brodari se teško odlučuju tamo poslati svoje brodove."

Golema zarada za brodare

Ipak i usprkos svim problemima, izazov je previše velika: naravno, treba platiti ledolomce i pristojbe u Rusiji. Ali će teretni brod koji plovi iz Murmanska do neke luke u Kini potrošiti 40% manje goriva nego da prolazi kroz Suez, objašnjava Yoshinora Miura, voditelj poslovnice norveške tvrtke Det Norske Veritas (DNV) u Tokiju. "A brod koji plovi iz Europe do neke od luka Južne Koreje neće na to potrošiti 38  - nego samo 19 dana!"

To je osobito zanimljivo pomorskim zemljama sjevera Europe, pa se tako već i britanska vlada zainteresirala za komercijalno korištenje te "nove", kraće rute. Brodarski stručnjaci smatraju kako će tamo brodova biti sve više - petstotinjak godišnje već do godine 2030. i možda 900 do godine 2050. No i britanska vlada u svom mišljenju ističe i još jedan problem: zaštitu okoliša.

Zapravo je i to relativno: To je područje koje je doista ostalo praktično netaknuto od ljudskog zagađivanja, a rašireno je mišljenje kako su upravo čovjek i njegova industrija krivi za topljenje leda oko Sjevernog pola. Ali brod koji kraće plovi i troši manje goriva i emitira manje ugljičnog dioksida - neki stručnjaci tvrde kako bi se tako emisija mogla smanjiti za 1,2 milijuna tona CO2 već do godine 2030.

Da li će onda i led postati deblji pa onda i zaustaviti promet Polarnom rutom? Sve su to nagađanja oko hirova prirode paje tako praktično nemoguće dati pouzdan odgovor.