Gospodin, direktor - i heroj

Teško je reći kako je smrt Bertholda Beitza ikoga iznenadila: ovog rujna bi navršio čak 100 godina i priroda jednog dana mora učiniti svoje. Ali to stoljeće kojeg je gotovo čitavog preživio je doista bilo njegovo stoljeće u kojem je trajno obilježio i koncern u kojem je radio, grad Essen u kojem je živio i čitavu Njemačku kojoj je pomogao da se iz ruševina nacističkog terora pretvori u gospodarsku velesilu, ali silu koja ima i ljudsko lice.

On nije bio direktor kakve danas poznajemo iz direktorskih ureda multinacionalnih koncerna, tek stigli iz zvučnih škola i koji jedva zapamte ime vlastite tajnice, a kamo li imena drugih "običnih" radnika i kojima je jedino stalo do vlastite karijere i milijuna koje trebaju zaraditi. Makar istini za volju - Beitz je i sam gotovo tako započeo svoj život. Kao sin službenika Reichsbanke i on je uživao u djetinjstvu uz dadilje i sobarice i pohađao dobre škole. Tek ga je kriza u dvadesetima navela da odustane od svoje želje studirati medicinu i da prihvati posao naučnika u banci (što mu je naravno organizirao tata u Pommerschen Bank u Stralsundu).

Povlačenje đavla za rep

Usprkos tome, mladi Beitz si je mogao priuštiti maštati o vlastitoj karijeri. Po završenom školovanju je želio u Njemačko-Azijsku banku koja je trebala mladog bankara u svojoj filijali u kineskom Tientsinu - i tek na izričitu zabranu majke je ostao u Njemačkoj. Ipak, iz banke je otišao u naftnu kompaniju Rheinania-Ossag, tvrtku u vlasništvu Royal Dutsch Shell.

Za to vrijeme, nije bio imun niti na čari vojničkog života tada još malenog Wehrmachta. Dragovoljno je odlazio na vojne vježbe - makar se tata, koji je i sam bio u Prvom svjetskom ratu, zapravo pobrinuo da se sinčić proglasi nesposobnim za vojsku. Ali to su bila vremena, tamo negdje od 1937. kada se Njemačkom sve više širio duh nacizma - i činilo se kako mladi Beitz niti ne sluti, s kim to zapravo ima posla.

To se promijenilo praktično preko noći kada je, kao mladi časnik i stručnjak za naftu, poslan na naftna polja u južnoj Poljskoj koja su okupirana 1941. Kasnije je postao i poslovođa Karpathen-Öl AG zadužen i za naftna polja u Galiciji i u Sovjetskom Savezu i tek tamo je vidio kakva zvjerstva čine njegovi sunarodnjaci nad tamošnjim stanovništvom i osobito židovima.

Nije tek promatrao

"Ono što sam tada doživio u Poljskoj za vrijeme rata, obilježilo je moj život. Zvjerstva nacista nad muškarcima, ženama i djecom, taj strah i užas u očima progonjenih, to je ušlo mnogo dublje nego što se misli. I sad u starosti uvijek iznova to sanjam i činjenica da nisam uspio spasiti još više ljudi muči me i dan danas", izjavio je Beitz već u poodmakloj starosti.

Ali dok su mnogi drugi Nijemci ostali ravnodušni nad svim tim patnjama, Beitz - nije. Zahvaljujući svom položaju, šakom i kapom je izdavao potvrde kako su te osobe "neophodne za opskrbu Reicha" i kako ih se ne smije slati u koncentracione logore. Krio je i židovske mališane u vlastitom domu - iako nije baš bilo previše dvojbe, što bi bilo s njim ako ga uhvate. Kaže kako je sve činio potpuno spontano: "Da sam previše razmišljao, vjerojatno se uopće ne bi usudio učiniti što sam učinio."

Za desetke spašenih židova je Beitz kasnije uvršten i među izraelske Pravednike, ali u ono doba, na kraju rata je prvo trebalo spasiti vlastitu glavu. U Galiciju je došla Crvena armija i tek 1946. je Beitz uspio pobjeći u zapadni, Britanski sektor Njemačke.

Saveznici su trebali njemačke stručnjake koji su dokazali kako nisu nacisti i zaposlili su ga kao povjerenika za osiguravajuća društva u Hamburgu. Ali Beitza je još više trebao netko čiji su tenkovi i topovi tvornica njegove obitelji i pretvorili Europu u ruševine: Alfred Krupp von Bohlen und Halbach.

Prijateljstvo na prvi pogled

Kasnije su neki tvrdili kako je izdanku obitelji Krupp trebao netko "čiste" prošlosti: konačno, saveznici su htjeli zaplijeniti ono što je ostalo od čeličane i spriječiti da Njemačka ikad postane vojna, čak i industrijska sila. Ali i Krupp i Beitz su uvjek tvrdili suprotno: nitko ne zna, kako nastaje prijateljstvo, ali njih dvojica su postali iskreni prijatelji koji su zajedničkim snagama obnovili čitavo industrijsko carstvo Krupp.

To je bilo doba "gospodarskog čuda" u Njemačkoj, ali čuda ne bi bilo da nije bilo direktora kao što je bio Beitz. U Kruppovom radničkom Essenu su uvijek bili oprezni prema "kapitalistima", ali "gospodin direktor" je bio nešto drugo. On se brinuo, za tvornicu i za Essen. Na primjer, nakon smrti posljednjeg Kruppa 1967. je Beitz stao na čelo Kruppove zaklade koja je samo za Folkwang muzej u Essenu izdvojila 55 milijuna eura. Ukupno je ta zaklada koja je vlasnik Kruppovog udjela i u metalurškom koncernu, podijelila 625 milijuna eura na brojne projekte u čitavom svijetu.

U poodmakloj starosti, Beitz je mislio da je pronašao svog nasljednika u Gerhardu Crommeu. Njega je dugo godina pustio da nadzire poslove koncerna ThyssenKrupp - ali se pokazalo kako Cromme ipak nije sposoban stati u cipele Beitza. Doduše, metalurška industrija je u posljednjih godina prolazila kroz teška vremena, ali pokazalo se kako je taj koncern i sam kriv za mnoge poteškoće krivim investicijama u Brazilu i Sjedinjenim Američkim Državama.

Tako je, već daleko premašivši devedesetu, Beitz opet odlučio djelovati: "Godinama slušam kako će ubrzo biti bolje. Ali, postajalo je sve lošije." Zato je kao glavni dioničar, povukao podršku predsjedniku nadzornog odbora Crommeu - potez koji nitko nije očekivao od nekoga tko se približava stotoj. Ali i onda je izjavio kako će "nastaviti sve dok još mogu i dok mi je glava čista."

Duga povorka žalujućih

Uz ovakav život onda doista ne čudi da se guraju svi, od predsjednika i bivših predsjednika, kancelarke i bivših kancelara pa do ministara i političara da izraze sućut - i da mnogi od njih to doista iskreno i misle. Ne samo Njemačke: Beitz je uvelike pomogao u odnosima Njemačke i Poljske, Sovjetskog Saveza i naravno, Izraela. Osim političara, tu su i gospodarstvenici koji su svjesni kako odlazi "direktor stare garde".

Tuguju i u brojnim sveučilištima, institutu Max Planck kojeg je Beitz osobno podupirao, stižu iskreni izrazi saučešća i iz Olimpijskog odbora gdje je Beitz - u mladosti aktivan sportaš - bio neko vrijeme čak članom IOC, a na kraju je i on zaslužan za Olimpijske igre u Münchenu 1972.

I njemački mediji su prepuni napisa i životopisa preminulog Beitza. Nema nikakve dvojbe, o njemu se ima što izvještavati i doista žaliti zbog odlaska direktora koji je još znao zavrijediti poštovanje svojih radnika, svog grada i svoje države.