Grčki spas - u ratnoj odšteti?

Šteta je počinjena prije više od 70 godina. Za vrijeme njemačke okupacije Grčke je ubijeno na tisuće Grka, uništena je infrastruktura, a njemački okupatori su natjerali grčku središnju banku na prisilnu pozajmicu Reichu. Pojedinačno uzevši, Njemačka nikad to nije platila, ali je ipak za njemačku vladu to pitanje riješeno.

Glasnogovornik njemačke vlade Steffen Seibert je još jednom ponovio: "Njemačka je potpuno i stalno svjesna njene povijesne odgovornosti za patnje koje je nacionalsocijalizam nanio brojnim državama Europe." Ali usprkos tome, za Berlin je pitanje ratne odštete "pravno i politički završeno." Štoviše, glasnogovornik njemačkog ministarstva financija Martin Јäger ne zna niti o čemu bi se tu još moglo pregovarati.

Njemačka vlada uvijek iznova podsjeća kako je još 1960. u okviru sporazuma postignutog sa nizom država Europe, već plaćeno Grčkoj 115 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Osim toga se uspostavio "opsežan sustav" mjera kojima bi se nadoknadila ratna šteta od kojih je i Grčka imala koristi.

Prvo mirovni sporazum pa onda odšteta

Ali Grčka zapravo uvijek iznova počinje ovo pitanje. Profesor međunarodnog prava Ulrich Battis iz Berlina podsjeća kako je Grčka "već više puta pokušavali pokrenuti to pitanje, pred nacionalnim baš kao i pred međunarodnim sudovima. Ali do sad nisu imali uspjeha." Usprkos tome, ovaj pravni stručnjak priznaje kako tu ipak nisu riješena sva pravna pitanja između Njemačke i Grčke.

Naime, u pedesetima prošlog stoljeća je Njemačka u takozvanom Londonskom sporazumu sklopila sporazum sa nekadašnjim ratnim protivnicima o njenim dugovima. Teoretski, tada je već postojala i Savezna Republika Njemačka i Njemačka Demokratska Republika, makar su to još uvijek zapravo bile tek "okupacione zone" gdje su posljednju riječ imali i odgovornost snosili saveznici. Utoliko je dogovoreno se i pitanje konačnog rješenja njemačkih dugovanja riješi tek s mirovnim sporazumom kojim bi onda i nestale te okupacione zone.

A to se zapravo dogodilo tek raspadom socijalizma i ujedinjenjem Njemačke koncem osamdesetih. Njemački profesor prava tvrdi kako je tadašnji njemački kancelar Kohl "svjesno izbjegavao da se tom prigodom potpiše mirovni sporazum", nego je umjesto toga potpisan takozvani "Sporazum dva plus četiri", dakle dvije Njemačke sa četiri pobjedničke sile, SAD, SSSR, Velikom Britanijom i Francuskom. Utoliko po Battisu i dolazi do ovog njemačkog stava: mirovni sporazum nikad nije potpisan, pa tako nećete niti dobiti ništa.

Grčki dug jednak onome koliko bi Berlin trebao platiti

Upravo je to očito mislio i grčki premijer Aleksis Cipras kad sad u parlamentu u Ateni optužuje Njemačku da se "pravnim smicalicama" izvlači od plaćanja odštete. Njemački pravnik Battis priznaje kako "ima određene legitimnosti u grčkim zahtjevima" jer, na koncu, Sporazum 2 + 4 nije potpisala i Grčka i nitko ne može potpisati nešto u njeno ime.

Ali ipak odlučno odbacuje optužbu kako su tu nekakvi "pravni trikovi" već iz jednostavnog razloga što je i taj sporazum prihvatila i Grčka. Nije niti moglo biti drugačije: riječ je bilo o drugoj zemlji Europske unije i njenom ujedinjenju. Utoliko se i ovom njemačkom profesoru prava čini kako Grčka, obzirom na teško stanje u kojem se nalazi, doista "pokušava odigrati baš svaku kartu."

Grčki premijer Cipras pred parlamentom nije spominjao nikakve iznose koje bi Njemačka trebala dugovati Grčkoj, ali neke brojke su ipak došle u grčku javnost. Tako je nedavno grčki list "To Vima" objavio strogo povjerljiv rezultat istraživanja gdje se čitavo grčko potraživanje prema Njemačkoj - dakle ne samo grčke države, nego i na primjer sva potraživanja obitelji žrtava u ratu, svodi na iznos od oko 300 milijardi eura.

Bio to slučaj ili ne, zapravo je to prilično točno onoliko koliko iznosi državni dug Grčke. Drugim riječima, kad bi Njemačka platila sve ono što se od nje traži - a ništa ne govori da će to biti tako, Grčka bi preko noći ostala bez jednog centa duga.

Zapiljena njemačke imovine

Grčki ministar pravosuđa Nikos Paraskevopoulos prijeti da će u krajnjem slučaju zaplijeniti njemačke nekretnine u Grčkoj. Tu se misli na primjer na tamošnju ispostavu Goethe instituta ili Njemačkog arheološkog instituta u toj zemlji. Glasnogovornik njemačke vlade Steffen Seibert ne želi uopće komentirati tu prijetnju, ali i njemački zastupnik u Europskom parlamentu iz Liberalne stranke Alexander Graf Lambsdorff upozorava kako je takva ideja "protuzakonita". Isto tako, optužio je grčko pravosuđe kako dopušta da ga se "upregne u spregu jedne političke kampanje" jer i ovaj političar je uvjeren kako se o ratnoj odšteti više nema što razgovarati.

Njemački profesor prava Battis upozorava kako to nije prvi put da grčko ministarstvo pravosuđa bude upleteno u pitanje te navodne ratne odštete. Podsjeća kako su već prije nekoliko godina sudski vještaci došli u Goethe institut u Ateni kako bi izmjerili prostor i procijenili njegovu vrijednost. Naravno, uz prisustvo brojnih kamera i novinara grčkih medija. Tada je zapravo bila riječ ne o potraživanjima države Grčke, nego obitelji žrtava za vrijeme njemačke okupacije. Ali baš to je bio najnoviji slučaj se pred Međunarodnim sudom 2012.

Njegova konačna odluka je bila kako to ne može biti pitanje jedne države prema građanima - dakle Njemačke prema pojedinim građanima Grčke. Nego je to pitanje države sa državom, a onda je na Grčkoj da se pobrine za svoje građane. A da li su se Grčka i Njemačka doista dogovorile, o tome očito još uvijek postoje različita mišljenja u Berlinu i Ateni.

Ipak, kad je riječ o prisilom "ratnom zajmu" kojeg je Grčka tada morala platiti okupatorskoj zemlji se i u Njemačkoj čuju pojedini glasovi iz oporbe gdje se misli kako bi se tu još moglo pregovarati. Tako Annette Groth, zastupnice stranke Ljevice u Bundestagu smatra kako bi se moglo naći rješenje Grčkoj platiti 11 milijardi eura, koliko je otprilike današnja vrijednost tadašnjeg zajma. Ali i ona ne misli da bi se taj novac trebao platiti vladi u Ateni, nego bi taj novac trebao biti uplaćen u svojevrsnu grčku Banku za obnovu i razvoj.