Grčka pošast ledi Europi krv u žilama

Grčki filozof Aristotel nije imao osobito mišljenje o demokraciji smatrajući je "tiranijom većine nad manjinom". Ali dok je grčka gospoda prije dva i pol milenija još uopće razmišljala o idealnom obliku državne uprave, demokratski izbori u Grčkoj ove nedjelje (6.5.) su pokazali suverenu, dakle volju o kojoj se uopće ne raspravlja, građana Grčke.

Rezultat je poraz dosadašnjih napora nestranačkog premijera Papademosa i stranaka koje žele nastaviti surađivati s "trojkom" - predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda, Europske središnje banke i Europske komisije. One jednostavno nisu u stanju sakupiti dovoljan broj zastupnika da bi imale većinu u parlamentu. "Većina je protiv toga da se uopće vraća dugove", ukazuje Hans-Peter Burghof sa sveučilišta Hohenheim. "Smatraju kako su ti dugovi nepravedni i da ih se uopće ne mora plaćati. A s tim temeljnim stavom, koji su izabrali i odlučili Grci, moraju i financijska tržišta izaći na kraj."

Nema heroja na vidiku

Nije potrajalo dugo i već je predsjednik stranke Nea Demokratia Antonis Samaras, koja je osvojila najviše zastupničkih mjesta, vratio mandat za formiranje vlade. Europski mediji već javljaju kako se Grčkom više "ne može vladati" i kako su gotovo izvjesni novi izbori.

Vremena zapravo Grčka uopće nema: njezina blagajna jako ovisi o oko 31 milijardu eura koliko je "trojka" obećala Grčkoj do kraja lipnja - ako nađe načina u godinama 2013. i 2014. uštedjeti još 11,5 milijardi eura. To pak niti najveći optimisti ne očekuju od novoizabranog parlamenta, a obzirom da je sedam milijardi eura tog novca namijenjeno za mirovine i za plaće u državnom sektoru, zapravo bi se već veoma brzo moglo dogoditi da Grčka prestane plaćati svojim zaposlenima.

Europa plovi između Scile i Harbide

Zapravo su i građani Francuske, također svojom suverenom i demokratskom voljom, odbili i stidljive pokušaje dosadašnjeg predsjednika Sarkozyja da se produži radni vijek zaposlenih i natjera ih se na štednju. Francois Hollande je pobijedio na izborima obećanjima kako će prije svega natjerati (veoma) imućne da plaćaju mnogo veći porez. Kod problema u drugim europskim državama francuski socijaldemokrat opet povlači temu europskih obveznica gdje bi onda sudjelovala i Francuska, ali najviše bi plaćala zemlja koja ionako najviše sudjeluje u ukupnom kapitalu Europske središnje banke - Njemačka.

Ali obzirom da je većina u novom parlamentu Grčke otvoreno protiv bilo kakve suradnje s europskim financijskim institucijama, tako su i europske obveznice postale besmislene i prije nego što su počeli pregovori Pariza i Berlina. Za profesora Burghofa tu nema niti najmanje sumnje: "Prije svega se radi o tome da mi ne smijemo jamčiti za dugove Grčke. I to bilo na neposredan način, dakle preko mehanizama za spas ili preko takvih suludih ideja kao što su europske obveznice, bilo na indirektan način preko Europske središnje banke."

Pad u podzemni svijet "bez radosti, tuge i osjećaja"

Zapravo je i većina financijskih stručnjaka još uvijek uvjerena kako će Grčka ostati u zoni eura, makar priznaju kako je nakon nedjelje "porasla mogućnost" da to ne bude tako. Razlog tom optimizmu leži i u činjenici da si jedva tko može zamisliti posljedice nekontroliranog bankrota Grčke. On je već blizu - grčka blagajna, bez novca iz Europe i u uvjetima kad opet rastu kamate za novac koji Grčka želi posuditi, ostat će prazna negdje već na jesen. To znači da bi potpuno prestala podmirivati sve svoje međunarodne obveze - uključujući i plaćanje već uvezene robe te više niti tehnički neće biti moguće da Grčka ostane u zoni eura. Obzirom na preuzete obveze to zapravo znači i odlazak Grčke i iz Europske unije.

To bi onda lako mogao biti i kraj sna o europskoj obitelji: financijska tržišta će onda odmah početi razmišljati, koja zemlja će biti sljedeća na redu: Portugal? Španjolska? Ili čak Italija? Državne obveznice tih zemalja će tako dospjeti pod neizdrživ pritisak sve do trenutka kada će napuštanje zone eura biti jedini izbor.

Marshall je mrtav, a niti Keynes nije baš živ

S druge strane, i među europskim političarima su sve glasniji zahtjevi da se prestane samo zahtijevati mjere štednje i da se treba stvoriti novi "Marshallov plan" za poticaj gospodarstva i izlazak iz ovoga začaranoga kruga. Bez obzira na plemenite namjere takvih zahtjeva, financijska tržišta dobro znaju kako su i Grčka i mnoge druge zemlje europskog juga od kako su ušle u Europsku uniju, već dobile goleme iznose novca za prestrukturiranje gospodarstva - i da to uglavnom nije pomoglo.

Prije svega, u političkim sustavima gdje vlada nepotizam, korupcija i neuređeni pravosudni sustav, taj novac u pravilu vodi stvaranju "Potemkinovih tvornica" koje nikad ništa nisu proizvele, ali gdje je novac nestao u nepoznatom smjeru. Osim toga, toliko zazivan Marshallov plan je doista stvorio čuda u ratom razorenoj Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ali to su bila druga vremena gdje se, baš kao i kod Roosveltovog New Deala, investicijama u infrastrukturu omogućio gospodarski razvoj - industrije!

Ali mi danas živimo u društvima gdje više nisu dominantne niti primarne, niti prerađivačke, nego uslužne djelatnosti i tu vladaju druga pravila. Nikome ništa neće pomoći izgradnja tvornice koja će proizvoditi (pre)skupe proizvode koje nitko neće kupovati. Ovako, u našem globalnom svijetu, sve je više onih koji nikada neće "dobiti" posao i koji će praktično biti isključeni iz čitavog ciklusa zarađivanja i trošenja novca koji su privredili. Njima ne preostaje ništa drugo - nego da glasuju na demokratskim izborima. Naravno, protiv bilo kakvih mjera štednje.