Gubimo bitku protiv ebole

U normalnim okolnostima, možda bi se netko mogao i radovati mjerama predsjednice: svi državni službenici koji nisu neophodno potrebni na dužnosti se upućuju na 30-dnevni odmor. Sve škole su ionako već prestale s nastavom i mališani niti ne znaju, kad će opet morati sjediti u klupama.

Ali u drhtavom glasu predsjednice Liberije, Ellen Johnson Sireleaf nema nikakvog razloga za radost nego samo strah za goli život. Ebola se širi čitavom regijom i od ožujka je uzela više od 700 života. A kako se to brzo događa, pokazuje samo jedan istinit slučaj. Jedna žena sa sjevera Liberije je otišla na tržnicu u susjednu Gvineju. Čitav dan je bila na tržnici i gurala se kroz mnoštvo ljudi. Kad se vratila kući, osjetila se slabo i njena sestra se pobrinula za nju.

Još nitko od njih nije znao da je uopće riječ o eboli. Prva bolesnica umire, a i njena sestra se više ne osjeća dobro. Tek tada se uplašila da će i nju zateći ista sudbina i želi otići svom mužu koji radi kao nadničar na udaljenoj plantaži. Taksijem stiže u Monroviju, a dalje je prevozi jedan mladić na motociklu. Sve u svemu, naizgled svakodnevna priča iz tog dijela svijeta. Ali uz ebolu, bilanca je porazna: niti sestra nije preživjela, a u međuvremenu je zarazila još petero osoba - i svi oni su također umrli.

Oko devet od deset ih umire

Tako nije čudo da se zaraza već širi golemim područjem koje seže od Demokratske Republike Konga, Republike Konga, Sudana, Gabuna, Obale Bjelokosti a sada i Gvineje, Siera Leonea i Liberije. Od kako je otkriven virus ebole 1976. nije pronađeno nikakvo sredstvo ili cjepivo kojim bi se mogla zaustaviti ova zaraza.

Jer tko oboli od ebole, taj umire - gotovo uvijek. Nakon zaraze može proći samo dva dana do prvih bolova, slabosti i drhtavice, a može proći i čak dvadeset dana. Nakon toga sve ide brzo: virus praktično razara unutrašnje organe, pluća, slezenu i probavni sustav, dolazi do unutrašnjih krvarenja i u oko 90% slučajeva, smrti bolesnice ili bolesnika.

Na sreću, virus se ne širi zrakom, nego isključivo tjelesnim tekućinama. Ali i to je golemi problem u Africi gdje je običaj barem rukovati se prilikom pozdrava i gdje su uobičajeni tjelesni kontakti. Čak i lokalni muzičari sada sviraju pjesme kojima se upozorava na ebolu - i kako je bolje poljupce slati "na daljinu".

Obolijevaju i borci protiv zaraze

Ali neki jednostavno ne mogu izbjeći osobne kontakte s oboljelima, a oni su ujedno i najvažniji u borbi protiv zaraze: liječnici i medicinsko osoblje. Doktor Šeik Umar Khan je bio stručnjak za ebolu i u svojoj Siera Leoni i kod stotina bolesnika je pokušao pomoći obuzdati opaku bolest. Naravno da je odlično znao koliko je ebola zarazna i uvijek je nosio masku i rukavice.

Niti to nije pomoglo: sredinom srpnja je i kod sebe primijetio simptome, a preko Svjetske zdravstvene organizacije je već bilo dogovoreno da ovaj liječnik i iskusni virolog dođe u Sveučilišnu bolnicu u Hamburgu koja je na svjetskom glasu po tretmanu zaraznih bolesti. Ali opet, kod ebole sve ide brzo. Već kad je došao poziv da dođe u Njemačku, javili su da je preslab za putovanje, a početkom ovog tjedna i da je podlegao bolesti.

On nije jedini: nedugo prije je od ebole u Liberiji umro i vodeći specijalist za tu bolest u toj zemlji, doktor Samuel Brisbane. I u slučaju dvoje američkih državljana zapravo se radi o medicinskom osoblju - to je jedan liječnik i jedna misionarka koja je brinula za bolesnike i u Liberiju je po njih poslan poseban iznajmljeni zrakoplov.

Kraj se niti ne nadzire

Zapad se protiv ebole prije svega brani preporukom svojim građanima da uopće ne putuju u to područje i do sad je samo jedan jedini slučaj zabilježen izvan Afrike. Ali što mogu učiniti te afričke zemlje? Čak i ako se stanovništvu uspije objasniti način zaraze i da treba svakako izbjegavati svaki dodir s bolesnikom - što u Africi nipošto nije malen problem, ostaje problem drugih prijenosnika. Osobito su problem šišmiši, točnije velešišmiši koji žive u tom području i koji sami ne obolijevaju od ove vrste ebole koja je smrtonosna za čovjek, ali oni stalno prenose virus kojeg nose u sebi.

WHO je već predstavio program pomoći u iznosu od 100 milijuna dolara kako bi se zaustavila ova zaraza. Stručnjaci Zdravstvene organizacije se sastali s predsjednicima zemalja te regije u glavnom gradu Gvineje, ali usprkos novcu, nedostaje praktično svega: liječnika, sestara, stručnjaka za zarazne bolesti, logističara i socijalnih radnika. Svaka zemlja hitno treba razraditi plan obrazovanja stanovništva protiv širenja ove opasne bolesti i ne može se reći da međunarodna zajednica nije spremna pomoći. Ali predsjednica WHO, Margaret Chan upozorava: još nema čak niti naznaka koje bi pokazivale na kraj epidemije. Trenutno, čovjek još uvijek gubi bitku protiv ebole.