Hatidža Mehmedović: trn u oku ratnih zločinaca
23. srpnja 2018
Od pada Srebrenice u srpnju 1995. Hatidža Mehmedović je živjela za to da se sazna istina o žrtvama Srebrenice, ali i da se svi odgovorni izvedu pred lice pravde. Kada je srpska vojska i paravojska pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića ubila više od 8.000 ljudi, prije svega muškaraca i dječaka, u Srebrenici, Hatidža je izgubila oba sina Almira (18) i Azmira (21), muža, dva brata, četiri nećaka i druge članove obitelji. Kasnije je stalno naglašavala da njeni sinovi nisu pali kao vojnici u borbama već kao civili, i ne s puškama već s olovkama u rukama.
Nakon rata Hatidža je najprije stanovala u jednom napuštenom srpskom stranu u Vogošći pored Sarajeva. 2002. vratila se u svoju kuću na Vidikovcu između Srebrenice i Potočara - kako bi pokazala da je povratak i suživot Bošnjaka i Srba moguć, ali i kako bi bila "bliže" svojim najmilijima. Iste godine je osnovala organizaciju "Majke Srebrenice". Skupljala je donacije za prve povratnike kako bi imali od čega živjeti i kako bi im se mogla kupiti stoka, sjeme i poljoprivredni strojevi. Ona je bila pionirka povratka u Srebrenicu. Ni asfaltiranog puta niti ulične rasvjete tada nije bilo, pasa lutalica je bilo puno više nego ljudi. Osjećala je ne samo ogromnu tugu već i usamljenost. Društvo joj je pravila jedna stara i bolesna srpska baka. Pošto su je djeca rijetko obilazila, ona joj je pomagala u kupovini i oko kuće. U intervjuima je stalno ponavljala da ne želi osvetu već samo pravdu i istinu.
Za nju nije postojala kolektivna krivica, već samo individualna odgovornost za zločine. Naši Srbi nam to nikada ne bi uradili, da nije bilo organizatora izvana, govorila je. Unatoč usamljenosti, ostala je u svojoj kući kako bi bila blizu Memorijalnog centra u kojem je 2010. ukopala oba sina. Dok su od jednog sina pronađeni svi posmrtni ostaci, od drugog su identificirane i sahranjene samo dvije kosti.
"Mi, majke Srebrenice živimo samo od sjećanja na našu djecu", rekla je predsjednica Majki Srebrenice u intervjuu za DW u Haagu, uoči izricanja presude Ratku Mladiću u studenome 2017. U vrtu njene kuće su tri bora, o kojima se jako brinula. Oni su simbolizirali njene ubijene sinove i muža: Zasadio ih je njen sin Almir, prije izbijanja rata. Još nešto je za nju imalo vrijednost relikvije: urezano ime njenog sina na betonskoj ploči pored izlaza u kući. Pazila je da prilikom radova na kući to nitko ne ošteti. Uspjela je pronaći njihove bilježnice, špekule i jednu skiju i to je čuvala kao oči u glavi.
Hatidža Mehmedović umrla je u nedjelju navečer u Sarajevu od raka, koji je metastazirao. Dugo je čekala prije nego što se podvrgla liječenju. Teška bolest nije ju zadržala da prisustvuje izricanju presude Ratku Mladiću u Haagu. "Doživotna kazna za Mladića je samo kap u moru. Mi smo tužne što je osuđen samo za genocid u Srebrenici a ne i za genocid u drugim općinama BiH", rekla je Hatidža Mehmedović tada za DW i dodala: "Balkanskom koljaču se napravio proces, ali entitet koji je stvaran krvlju naših sinova i dalje postoji. Sada od njega stvaraju zasebnu državu, koja bi se mogla pripojiti Srbiji. Mi to nikada nećemo prihvatiti."
Zastupnik i glasnogovornik za ljudska prava Kluba zastupnika CDU/CSU u Bundestagu Michael Brand poznaje Hatidžu već godinama. "Duboko me je rastužila smrt žene koja je bila glas žrtava. Ona se kao lavica borila za istinu. Njena misija je bila pravda, a ne osveta. Bila je trn u oku onih, koji do dan danas pokušavaju sakriti najteže zločine protiv čovječnosti. Onih koji pokušavaju revidirati povijest. To se odnosi ne samo na počinitelje već i na nacionalističke političare u regiji, ali i na ignoranciju međunarodne zajednice. Hatidža Mehmedović ostat će trn u oku svih koji negiraju i relativiziraju genocid. Bez nje istina ne bi došla na svjetlo dana, a žrtve ne bi imale ime. Njenom smrću je najvažniji glas pravde zauvijek zašutio. Njena životna misija u borbi protiv negiranja genocida nije okončana. To je posao za budućnost."